.- Hiperborejska i polarna epoha
Sljedeći ulomci iz Akaša kronike vode nas natrag u vremena koja prethode onome što je opisano u posljednjim poglavljima. Rizik koji se preuzima s ovim izjavama možda je čak i veći, s obzirom na materijalistički način razmišljanja našeg vremena, od onog povezanog s onim što je već opisano u prethodnim izlaganjima. Optužiti za fantaziju i neutemeljene špekulacije danas je tako lako kod ovakvih stvari. Ako se zna u kojoj mjeri netko tko je obrazovan u prirodnim znanostima u suvremenom smislu, može uopće shvatiti ove stvari ozbiljno, tada do ove komunikacije, može dovesti samo svijest da se izvještava vjerno u duhu duhovnog iskustva. Ovdje nije rečeno ništa što nije pažljivo provjereno sredstvima znanosti duha. Prirodoslovac bi trebao biti tolerantan prema znanosti duha, kao što je potonja prema prirodoznanstvenom načinu razmišljanja. (Usporedite moj 'Svijet i pogledi na život u devetnaestom stoljeću', gdje vjerujem da sam pokazao da cijenim materijalističko prirodoznanstveni pogled. [Godine 1914. objavljeno je novo izdanje djela, dopunjeno 'pretpoviješću zapadne filozofije i njen nastavak do danas', pod nazivom 'Zagonetke filozofije u njenoj povijesti predstavljeno kao skica', cjelovito izdanje 1968.]) Ali za one sklone ovim duhovno znanstvenim stvarima, želio bih dati posebnu napomenu u vezi s ovom prezentacijom. U nastavku će biti raspravljane posebno važne teme. I sve to pripada davno prošlim vremenima. Dešifriranje Akaša kronike u ovom području nije baš jednostavno. Autor ovoga ne tvrdi i ne traži vjeru u nikakav autoritet. On jednostavno želi podijeliti ono što je istraženo najbolje što može. Pozdravio bi sve ispravke temeljene na stručnosti. Osjeća se obveznim prenijeti te procese u ljudskom razvoju jer znakovi vremena na to potiču. Nadalje, ovaj put je trebalo ukratko opisati veliko vremensko razdoblje kako bi se dobio pregled. Više detalja o mnogočemu što je samo nagoviješteno slijedit će kasnije. - Zapise u 'Akaša kronici' teško je prevesti na naš svakodnevni jezik. Lakše ih je prenijeti jezikom znakova uobičajenom u tajnim školama, ali komunikacija o tome još nije dopuštena. Stoga bi čitatelj trebao uzeti neke od nejasnih i teško razumljivih stvari te se probiti do razumijevanja, baš kao što se pisac pokušao probiti do općenito razumljivog oblika prezentacije. Neke od teškoća čitanja bit će nagrađene kada se uzmu u obzir duboke tajne, značajne zagonetke na koje se nagovještava. Istinska samospoznaja čovjeka doista proizlazi iz ovih 'Akaša zapisa', koji su za okultnog istraživača sigurne stvarnosti, kao što su planine i rijeke za fizičko oko. Pogreška percepcije je, naravno, moguća u oba slučaja. - Treba samo istaknuti da je u ovom odjeljku, u prvom redu raspravljano samo o razvoju čovjeka. Uz ovo, naravno, ide i razvoj drugih prirodnih carstava: mineralnog, biljnog i životinjskog. Sljedeći odjeljci će se baviti njima. Zatim će se dosta govoriti kako bi se rasprave o čovjeku prikazale u razumljivijem svjetlu. Nasuprot tome, u duhovno znanstvenom smislu, razvoj drugih zemaljskih carstava ne može se raspravljati dok se ne predstavi postupno napredovanje čovjeka.
*
Ako se u evoluciji Zemlje vratimo još dalje nego što smo to učinili u prethodnim esejima, dolazimo do sve finijih materijalnih stanja našeg nebeskog tijela. Tvari koje su kasnije postale čvrste, prethodno su bile u tekućem stanju, još ranije u stanju pare i maglovitom stanju, i dalje u najfinijem (eterskom) stanju. Samo je smanjenje topline uzrokovalo skrućivanje tvari. Ovdje ćemo se vratiti na najfinije etersko stanje tvari našeg zemaljskog staništa. Kada je Zemlja bila u takvoj epohi razvoja, ušao je čovjek. Prije toga, čovjek je pripadao drugim svjetovima, o kojima će biti riječi kasnije. - Bit će riječi samo o onom neposredno prethodnom. Bio je to takozvani astralni ili svijet duše. Bića ovog svijeta nisu vodila vanjsko (fizičko), tjelesno postojanje. Niti ga je vodio čovjek. On je već razvio slikovnu svijest spomenutu u prethodnom eseju. Imao je osjećaje i želje. Ali sve je to bilo sadržano u duševnom tijelu. Takav čovjek bi bio vidljiv samo vidovitom pogledu. - I doista, sva visoko razvijena ljudska bića tog vremena posjedovala su takvu vidovitost, iako je bila prilično prigušena i snolika. Nije to bila samosvjesna vidovitost. - Ta astralna bića su, u određenom smislu, preci ljudi. Ono što danas nazivamo 'čovjekom' već u sebi nosi samosvjestan duh. Taj se duh ujedinio s bićem koje je proizašlo iz tog pretka usred lemurijskog razdoblja. (Na ovo sjedinjenje već se aludiralo u prethodnim esejima. Kada se ovdje predstavi tijek razvoja ljudskih predaka do ovog vremena, o tome će se detaljnije raspravljati.) - Duševni ili astralni preci čovjeka bili su smješteni u finiju ili etersku Zemlju. Apsorbirali su finiju materiju - poput spužve, grubo rečeno. Prožimajući se tako materijom, formirali su eterska tijela. Ta su tijela imala izdužen, eliptičan oblik, ali nježne nijanse tvari već su pružale osnovu za udove i druge organe koji će se kasnije formirati. Međutim, cijeli proces u toj masi bio je isključivo fizičko kemijski; regulirala ga je i kontrolirala samo duša. - Nakon što je takva masa materije dosegla određenu veličinu, podijelila se na dvoje, od kojih je svaki nalikovao entitetu iz kojeg je nastao, i u kojem su se odvijali slični učinci. - Svaki takav nosi entitet bio je obdaren dušom poput majčinskog entiteta. To je proizašlo iz činjenice, da na zemaljsku scenu nije ušao samo određeni broj ljudskih duša, već stablo duša, da tako kažemo, koje je moglo proizvesti bezbroj pojedinačnih duša iz zajedničkog korijena. Kao što biljka neprestano iznova niče iz bezbrojnih sjemenki, tako i duševni život niče iz bezbrojnih izdanaka koji su proizašli iz stalnih diobi. (Međutim, od samog početka postojao je usko definiran broj tipova duša, o čemu će biti riječi kasnije. Ali unutar tih tipova, razvoj se odvijao na opisani način. Svaki tip duše proizveo je bezbrojne izdanke.)
Međutim, njihovim ulaskom u zemaljsku materijalnost dogodila se značajna promjena unutar samih duša. Sve dok same duše nisu imale materijalnu supstancu u sebi, nijedan vanjski materijalni proces nije mogao utjecati na njih. Svi učinci na njih bili su čisto duhovni, vidoviti. Tako su doživljavale duhovno u svojoj okolini. Sve što je tada postojalo doživljavalo se na taj način. Učinci kamenja, biljaka i životinja, koji su u to vrijeme također postojali samo kao astralna (duševna) bića, osjećali su se kao unutarnja duševna iskustva. - Osim toga, nešto sasvim novo dogodilo se pri ulasku na Zemlju. Vanjski materijalni procesi utjecali su na dušu, koja se i sama pojavila u materijalnom ruhu. U početku su samo procesi kretanja ovog materijalnog vanjskog svijeta, uzrokovali kretanje unutar samog eterskog tijela. Kao što danas drhtanje zraka doživljavamo kao zvuk, tako su i ova eterska bića doživljavala vibracije eterske tvari koja ih okružuje. Takvo biće u biti je bilo organ sluha. To se osjetilo razvilo prvo. Ali iz ovoga se može vidjeti da se zasebni organ sluha razvio tek kasnije.
S progresivnom kondenzacijom zemaljske materije, duša je postupno gubila sposobnost da je oblikuje. Samo su već formirana tijela još uvijek mogla proizvoditi vlastitu vrstu. Pojavljuje se novi oblik reprodukcije. Biće kćer pojavljuje se kao znatno manji entitet od bića roditelja, i tek postupno raste do njegove veličine. Dok prije nisu postojali reproduktivni organi sada se pojavljuju. - Ali sada se unutar strukture odvija više od samo fizičko kemijskog procesa. Takav kemijsko fizički proces sada ne bi mogao uzrokovati reprodukciju. Upravo zbog svoje gustoće, vanjska tvar više nije takva da joj duša može izravno udahnuti život. Stoga se unutar strukture poseban dio odvaja. Odvaja se od izravnog utjecaja vanjske materije. Samo tijelo izvan tog odvojenog dijela ostaje izloženo tim utjecajima. Još uvijek je u istom stanju kao što je prije bilo cijelo tijelo. Duša sada nastavlja funkcionirati u odvojenom dijelu. Ovdje duša postaje nositelj životnog principa (u teozofskoj literaturi nazvanog Prana). Dakle, tjelesni predak čovjeka sada se čini opremljenim s dva člana. Jedan je fizičko tijelo (fizička ljuska). Podložno je kemijskim i fizičkim zakonima okolnog svijeta. Drugi je zbroj organa koji su podložni posebnom životnom principu. - Ali sada je, međutim, dio aktivnosti duše oslobođen. On više nema moć nad fizičkim dijelom tijela. Taj dio aktivnosti duše sada se okreće prema unutra i dio tijela razvija u posebne organe. I tako počinje unutarnji život tijela. Tijelo više ne doživljava samo vibracije vanjskog svijeta, već ih počinje doživljavati iznutra kao posebna iskustva. Tu leži početna točka osjeta. U početku se taj osjet pojavljuje kao vrsta dodira. Biće osjeća pokrete vanjskog svijeta, pritisak materije i tako dalje. Pojavljuju se i počeci osjeta topline i hladnoće.
Ovo označava dosezanje važne faze u ljudskom razvoju. Fizičko tijelo je lišeno izravnog utjecaja duše. Potpuno je prepušteno fizičkom i kemijskom svijetu materije. Raspada se u trenutku kada ga duša, u svojoj aktivnosti iz drugih dijelova, više ne može kontrolirati. I tek tada se događa ono što se naziva 'smrt'. Što se tiče prethodnih stanja, ne može se govoriti o smrti. Tijekom diobe, matična struktura nastavlja potpuno živjeti u strukturama kćeri. Jer u njima, cijela transformirana snaga duše djeluje kao i prije u matičnoj strukturi. Nakon diobe, ne ostaje ništa što ne sadrži dušu. Sada se stvari mijenjaju. Čim duša više nema moć nad fizičkim tijelom, ono je podložno kemijskim i fizičkim zakonima vanjskog svijeta, što znači da umire. Jedina preostala aktivnost duše je ona koja je aktivna u reprodukciji i u razvijenom unutarnjem životu. To znači da se potomstvo stvara reproduktivnom silom, a istovremeno je to potomstvo obdareno viškom moći stvaranja organa. U tom višku, neprestano se oživljava duševno biće. Kao što je cijelo tijelo prije bilo ispunjeno aktivnošću duše tijekom diobe, tako su sada i reproduktivni i osjetilni organi. Dakle, imamo posla s reinkarnacijom života duše u novonastalom organizmu kćeri.
U teozofskoj literaturi, ove dvije faze ljudskog razvoja opisane su kao prve dvije korijenske rase naše Zemlje. Prva se naziva polarnom rasom, druga hiperborejskom rasom.
Moramo sebi predočiti, da je svijet osjetila ovih ljudski predaka još uvijek bio prilično općenit i neodređen. Samo su dvije naše današnje vrste osjeta već bile odvojene: osjet sluha i osjet dodira. Međutim, zbog promjena, i u tijelu i u fizičkom okruženju, cijela ljudska struktura više nije bila sposobna biti 'uho', da tako kažem. Od tada je poseban dio tijela ostao sposoban iskusiti suptilne vibracije. On je pružio materijal iz kojeg se postupno razvio naš organ sluha. Ali gotovo cijeli ostatak tijela ostao je organ dodira.
Očito je da je cijeli proces ljudskog razvoja, do danas povezan s promjenom toplinskog stanja Zemlje. Čovječanstvo do opisanog stupnja, doista je dovela toplina u njegovom okruženju. Ali sada je vanjska toplina dosegla točku u kojoj daljnji napredak ljudske strukture više ne bi bio moguć. Protudjelovanje daljnjem hlađenju Zemlje, sada se događa u unutarnjoj strukturi. Sada ona stvara vlastiti izvor topline. Prije su ljudi imali toplinu svoje okoline. Sada se u njima pojavljuju organi koji im omogućuju stvaranje topline koja im je potrebna za život. Prije je njihova unutrašnjost bila prožeta tvarima u cirkulaciji koje su u tu svrhu ovisile o okolini. Sada su za te tvari mogli razviti vlastitu toplinu. Tjelesne tekućine postale su topla krv. Tako je čovjek, kao fizičko biće, postigao daleko veći stupanj neovisnosti nego što je prije uživao. Cijeli njegov unutarnji život bio je poboljšan. Osjet je i dalje u potpunosti ovisio o učincima vanjskog svijeta. Ispunjavanje tijela vlastitom toplinom, tijelu je dalo neovisan fizički unutarnji život. Sada je duša imala mjesto unutar tijela gdje je mogla razviti život koji nije više bio samo suživot s vanjskim svijetom.
Kroz ovaj proces, život duše bio je uvučen u zemaljsko, materijalno područje. Prije su želje, htijenja, strasti, užitak i bol duše, mogli nastati samo kroz nešto što je i samo duševno. Ono što je proizlazilo iz drugog duševnog bića pobuđivalo je sklonosti, odbojnosti, pobuđivalo strasti i tako dalje, u određenoj duši. Nijedan vanjski fizički objekt nije mogao imati takav učinak. Tek se sada pojavila mogućnost da takvi vanjski objekti za dušu mogu imati značenje. Jer je sada podražaj unutarnjeg života, probuđen vlastitom toplinom, doživljavala kao osjećaj blagostanja, a poremećaj tog unutarnjeg života kao nelagodu. Vanjski objekt sposoban doprinijeti održavanju fizičkog blagostanja, mogao se htjeti, željeti. Ono što se u teozofskoj literaturi naziva 'kama' - tijelo želje - bilo je povezano sa zemaljskim čovjekom. Objekti osjetila sada su mogli postati objekti želje. Čovjek je za zemaljsku egzistenciju bio vezan svojim tijelom želje.
Sada se ova činjenica podudara s velikim svjetskim događajem s kojim je uzročno povezana. Do sada nije bilo materijalne odvojenosti između Sunca, Zemlje i Mjeseca. To troje u svom utjecaju na čovjeka, bilo je jedno tijelo. Sada se dogodilo odvajanje; finija materijalnost, koja je obuhvaćala sve što je duši prije davalo mogućnost izravnog učinka oživljavanja, odvojila se kao Sunce; grublji dio pojavio se kao Mjesec; a Zemlja je, sa svojom materijalnošću, držala sredinu između njih dvoje. Naravno, ovo odvajanje nije bilo naglo; cijeli se proces odvijao postupno, kako je čovjek napredovao od stanja razmnožavanja kroz diobu, do stanja koje je upravo opisano. Doista, ovaj daljnji razvoj čovječanstva uzrokovan je upravo spomenutim kozmičkim procesima. Prvo, Sunce je povuklo svoju materijalnost iz zajedničkog nebeskog tijela. To je dušu lišilo mogućnosti izravnog oživljavanja preostale zemaljske materije. Zatim se počeo razvijati Mjesec. Tako je Zemlja dosegla stanje koje je omogućilo karakteriziranu sposobnost osjeta. - I u vezi s tim napredovanjem, razvio se i novi osjet. Zemljini toplinski uvjeti postali su takvi da su tijela postupno preuzimala čvrste granice koje su odvajale prozirno od neprozirnog. Sunce, izranjajući iz Zemljine mase, preuzelo je ulogu izvora svjetlosti. U ljudskom tijelu se pojavilo osjetilo vida. U početku, ovaj vid nije bio onakav kakav danas poznajemo. Svjetlost i tama utjecali su na ljude kao nejasni osjećaji. Naprimjer, svjetlost su pod određenim uvjetima doživljavali kao ugodnu, kao da obogaćuje fizički život, te su je tražili, težeći prema njoj. Istodobno, stvarni duševni život i dalje se odvijao u slikama sličnim snovima. U tom životu nastajale su i nestajale slike u boji koje se nisu izravno odnosile na vanjske stvari. Čovjek je te slike u boji još uvijek povezivao s duševnim utjecajima. Svijetle slike u boji pojavljivale su mu se kada je bio pod utjecajem ugodnih duševnih učinaka, tamne slike kada su ga dirnuli neugodni duševni utjecaji. - U prethodnim odjeljcima, ono što je uzrokovano pojavom unutarnje topline nazivalo se 'unutarnjim životom'. Međutim, vidi se da to još nije unutarnji život u smislu kasnijeg ljudskog razvoja. Sve se odvija postupno, uključujući i razvoj unutarnjeg života. U smislu prethodnog eseja, ovaj pravi unutarnji život nastaje tek kada dođe do oplodnje duhom, kada ljudsko biće počne misliti o onome što na njega utječe izvana. - Ali sve ovdje opisano pokazuje kako ljudsko biće raste prema stanju predstavljenom u prethodnom odjeljku. - I zapravo, već se krećemo u razdoblju koje je tamo okarakterizirano, kada se opisuje sljedeće: duša sve više uči, na vanjsku fizičku egzistenciju, primjenjivati ono što je prije doživljavala u sebi, i odnosilo se samo na stvari vezane uz dušu. To se sada događa sa slikama u boji. Kao što je prije dojam simpatije duše bio povezan sa svijetlom slikom u boji unutar duše, tako je sada bio povezan svijetli svjetlosni dojam izvana. Duša je predmete oko sebe počela vidjeti u boji. To je bilo povezano s razvojem novih organa vida. Za nejasan osjećaj svijetla i tame u ranijim stanjima, tijelo je imalo oko koje danas više ne postoji. (Podsjetnik na ta stanja je legenda o Kiklopu s jednim okom.) Dva oka su se razvila kada je duša počela intimnije povezivati vanjske svjetlosne dojmove sa svojim vlastitim životom. Tako se izgubila sposobnost percipiranja duhovnog u okolini. Duša je sve više postajala ogledalo vanjskog svijeta. Taj vanjski svijet se unutar duše ponavlja kao predodžba. - Uz to je išlo i razdvajanje spolova. S jedne strane, ljudsko tijelo postalo je prijemčivo samo za oplodnju od strane drugog ljudskog bića; s druge strane, razvili su se fizički 'duševni organi' (živčani sustav), kroz koje su se dojmovi vanjskog svijeta odražavali u duši. - I tako je bio pripremljen ulazak mislećeg duha u ljudsko tijelo.