.- Razdvajanje na spolove
Koliko god se ljudski oblik u davnim vremenima opisanim u prethodnim ulomcima iz 'Akaša kronike', razlikovao od svog sadašnjeg oblika, ako se ide još dalje unatrag u povijest ljudi, dolazi se do još više različitih stanja. Jer su se i oblici muškarca i žene pojavili tek tijekom vremena, iz starijeg osnovnog oblika u kojem čovjek nije bio ni jedno ni drugo, već oboje u isto vrijeme. Svatko tko želi steći razumijevanje ovih davnih prošlih vremena mora se, naravno, potpuno osloboditi uobičajenih predodžbi izvedenih iz onoga što čovjek vidi oko sebe. - Vremena na koja se sada osvrćemo nalaze se nešto prije sredine epohe koja se u prethodnim poglavljima naziva lemurijska. Ljudsko tijelo tada se još uvijek sastojalo od mekih, savitljivih materijala. Formacije Zemlje također su još uvijek bile mekane i savitljive. U usporedbi s kasnijim, očvrsnutim stanjem, Zemlja je još uvijek bila u bujajućem, fluidnijem stanju. Budući da se ljudska duša u to vrijeme utjelovila u materiji, toj materiji se mogla prilagoditi u mnogo većoj mjeri nego kasnije. To da duša animira muško ili žensko tijelo proizlazi iz činjenice, da joj razvoj vanjske zemaljske prirode nameće jedno ili drugo. Sve dok se materija još nije stvrdnula, duša je mogla prisiliti tu materiju da se uskladi s vlastitim zakonima. Tijelo je učinila otiskom vlastitog bića. Ali kada je materija postala gusta, duša se morala podvrgnuti zakonima koje je toj materiji nametnula vanjska zemaljska priroda. Dokle god je duša mogla vladati materijom, nije svoje tijelo oblikovala ni muškim ni ženskim, već mu je dala osobine koje su bile oboje istovremeno. Jer duša je istovremeno i muška i ženska. Ona u sebi nosi obje prirode. Njezin muški element povezan je s onim što se naziva voljom, a ženski element s onim što se naziva predodžba. - Vanjsko formiranje Zemlje, dovelo je do toga da tijelo poprima jednostranu formaciju. Muško tijelo poprimilo je oblik određen elementom volje, dok žensko tijelo nosi više otisak predodžbe. Tako dolazi do toga da biseksualna, muško-ženska duša prebiva u jednospolnom, muškom ili ženskom tijelu. Dakle, tijekom razvoja, tijelo je poprimilo oblik određen vanjskim zemaljskim silama, tako da u ovo tijelo, duša više nije mogla uliti svu svoju unutarnju snagu. Morala je u sebi zadržati dio svoje snage, i mogla pustiti da samo dio nje teče u tijelo.
Ako slijedimo Akaša kroniku, postaje jasno sljedeće. U davna vremena, pred nama se pojavljuju ljudski oblici, mekani, podatni i sasvim različiti od onih koji su došli kasnije. Oni u sebi još uvijek podjednako nose mušku i žensku prirodu. Kako vrijeme prolazi, materija se zgušnjava; ljudsko tijelo se pojavljuje u dva oblika, od kojih jedan nalikuje kasnijem muškom razvoju, a drugi kasnijem ženskom razvoju. Dok se ta razlika još nije pojavila, Svako ljudsko biće moglo je stvoriti drugo. Oplodnja nije bila vanjski proces, već nešto što se događalo unutar samog ljudskog tijela. Postavši muškarac ili žena, tijelo je gubilo tu mogućnost samooplodnje. Kako bi stvorilo novo ljudsko biće, moralo je surađivati s drugim tijelom.
Razdvajanje na spolove događa se kada Zemlja dosegne određeno stanje kondenzacije. Gustoća materije inhibira dio reproduktivne sile. I onaj dio te sile koji je još aktivan zahtijeva vanjsku nadopunu, suprotnom silom drugog ljudskog bića. Ali duša, i u muškarcu i u ženi, mora zadržati dio svoje prijašnje snage u sebi. Taj dio ne može koristiti u vanjskom tjelesnom svijetu. - Taj dio moći sada se usmjerava prema unutarnjem biću čovjeka. Ne može izaći prema vani; stoga je oslobođena za unutarnje organe. - I ovdje se događa važna točka u ljudskom razvoju. Prije ono što se naziva duhom, sposobnošću mišljenja, nije u čovjeku moglo pronaći mjesto. Jer ta sposobnost ne bi imala organ za funkcioniranje. Duša je svu svoju moć koristila izvana, za izgradnju tijela. Ali sada se snaga duše, koja nema vanjsku upotrebu, može povezati s duhovnom snagom; i kroz tu vezu, u tijelu se razvijaju organi koji kasnije ljude pretvaraju u misleća bića. Dakle, dio sile koju su prije koristili za stvaranje vlastite vrste, ljudi bi mogli koristiti kako bi usavršili vlastito biće. Snaga kojom čovječanstvo formira misleći mozak, ista je snaga koju su ljudi u davna vremena koristili za oplodnju. Cijena mišljenja je istospolnost. Time što više ne oplođuju sebe, već jedni druge, ljudi mogu dio svoje moći oplodnje usmjeriti prema unutra, i postati misleća bića. Dakle, muško i žensko tijelo predstavljaju nesavršen vanjski oblik duše; ali time iznutra postaju savršenija stvorenja.
Ova transformacija se unutar ljudi odvija vrlo sporo i postupno. Postupno se mlađi, jednospolni oblici pojavljuju uz starije, biseksualne ljudske oblike.
To je opet vrsta oplodnje, koja se događa u čovjeku kada postane duhovno biće. Unutarnji organi, koji se mogu izgraditi viškom duševne moći, oplođuju se duhom. Duša je u sebi dvostruka: muška i ženska. U davna vremena oblikovala je i svoje tijelo. Kasnije može oblikovati svoje tijelo samo tako da ono izvana djeluje u interakciji s drugim tijelom; time sama dobiva sposobnost suradnje s duhom. Za izvana, ljudsko biće je od sada oplođeno izvana, za iznutra, od iznutra, kroz duh. Sada se može reći da muško tijelo ima žensku dušu, a žensko tijelo mušku dušu. Unutarnja jednostranost kod ljudi sada je uravnotežena oplodnjom duhom. Jednostranost je ukinuta. Muška duša u ženskom tijelu i ženska duša u muškom tijelu, oplodnjom duhom ponovno postaju biseksualne. Dakle, muškarac i žena su različiti u svom vanjskom obliku; iznutra se duševna jednostranost kod oboje stapa u skladnu cjelinu. Unutra se duh i duša stapaju u jedno. Na mušku dušu u ženi djelovanje duha je žensko, čineći je tako muško-ženskom; na žensku dušu u muškarcu duh djeluje muški, čineći je tako muško-ženskom. Dvospolnost čovjeka povukla se iz vanjskog svijeta, gdje je postojala u pred lemurijsko vrijeme, u unutarnji svijet čovjeka.
Vidi se da više unutarnje biće čovjeka nema nikakve veze s muškarcem i ženom. Pa ipak, unutarnja jednakost dolazi od muške duše u ženi, a shodno tome i od ženske duše u muškarcu. Sjedinjenje s duhom u konačnici donosi jednakost; ali činjenica da prije nego što dođe do te jednakosti, postoji razlika: to je tajna ljudske prirode. Poznavanje ove tajne od velike je važnosti za svu tajnu znanost. Jer je to ključ važnih zagonetki života. Za sada nije dopušteno podići veo koji je raširen nad ovom misterijom...
Dakle, fizički čovjek se razvio od dvospolnosti do jednospolnosti, do razdvajanja na muško i žensko. I kroz to je čovjek postao duhovno biće kakvo je danas. Ali ne smije se vjerovati, da u kontaktu sa Zemljom ranije nisu bila kognitivna bića. Ako se prati Akaša kronika, postaje jasno da je u ranom lemurijskom razdoblju, kasnije fizičko ljudsko biće, zbog svoj dvojnog spola, bilo potpuno drugačije biće od onoga što danas nazivamo čovjekom. Ono nije moglo osjetilne percepcije povezati s mislima: nije mislilo. Njegov život je bio vođen instinktom. Njegova se duša izražavala isključivo u instinktima, željama, životinjskim željama, i tako dalje. Njegova je svijest bila poput sna; živio je u tuposti. - Ali među ovim čovječanstvom postojala su i druga bića. Ona su, naravno, također bila dvospolna. Jer u tadašnjem stanju razvoja Zemlje, nije se moglo proizvesti muško ili žensko tijelo. Vanjski uvjeti za to još su nedostajali. Ali postojala su i druga bića koja su, unatoč svojoj dvospolnosti, mogla steći znanje i mudrost. To je bilo moguće jer su, u još daljoj prošlosti, prošla kroz potpuno drugačiji razvoj. Postalo je moguće da se njihove duše oplode duhom, bez prethodnog čekanja da se razviju unutarnji organi čovječanstva. Duša današnjeg ljudskog bića može razmišljati samo uz pomoć fizičkog mozga, onog što prima izvana putem fizičkih osjetila. Tako je došlo do razvoja duše kod ljudi. Ljudska duša morala je čekati dok ne bude prisutan mozak, koji je posrednik duha. Bez ovog zaobilaznog puta, duša bi ostala lišena duha. Ostala bi na razini svijesti slične snu. Drugačije je bilo sa spomenutim nadljudskim bićima. Njihove su duše u ranijim fazama razvile duševne organe koji nisu zahtijevali ništa fizičko za povezivanje s duhom. Njihovo znanje i mudrost stečeni su nadosjetilno. Takvo znanje naziva se intuitivnim. Suvremeni čovjek tek u kasnijoj fazi svog razvoja postiže intuiciju koja mu omogućuje da dođe u kontakt s duhom bez osjetilnog posredovanja. Mora ići zaobilaznim putem kroz osjetilnu materijalnost. Ovaj obilazni put naziva se silazak ljudske duše u materiju ili, popularno, 'pad čovjeka'. - Zbog drugačijeg ranijeg razvoja, nadljudske prirode nisu trebale proći kroz ovaj silazak. Budući da su njihove duše već postigle višu razinu, njihova svijest nije bila snolika, već iznutra sjajna. Njihovo stjecanje znanja i mudrosti bila je vidovitost, koja nije zahtijevala ni osjetila ni bilo koji drugi organ mišljenja. Mudrost na kojoj je svijet izgrađen, zračila je izravno u njihove duše. To im je omogućilo da budu vođe mladog čovječanstva, još uvijek zaglibljenog u tuposti. Bili su nositelji 'drevne mudrosti', za koju se čovječanstvo tek počelo boriti naznačenim zaobilaznim putem. Razlikovali su se od onoga što se naziva 'čovjekom' po tome što im je ta mudrost zračila poput sunčeve svjetlosti nama, kao besplatni dar 'odozgo'. 'Čovjek' je bio u drugačijoj situaciji. Mudrost je morao steći radom svojih osjetila i organa za mišljenje. Nije mu došla kao besplatan dar. Morao ju je željeti. Tek kada je u čovjeku postojala želja za mudrošću, on ju je stekao putem svojih osjetila i organa za mišljenje. Dakle, u duši se morao probuditi novi poriv: želja, čežnja za znanjem. Ljudska duša u svojim ranijim fazama nije mogla imati tu želju. Njezini nagoni bili su usmjereni samo prema formiranju onoga što je poprimilo vanjski oblik, prema onome što se u njoj odvijalo kao život nalik snu; ali ne prema spoznavanju vanjskog svijeta, ne prema znanju. S odvajanjem spolova, tek se pojavio nagon za znanjem.
Mudrost je nadljudskim bićima otkrivena kroz vidovitost upravo zato što nisu imali tu želju za njom. Čekali su dok u njima ne zasja mudrost, kao što mi čekamo sunčevu svjetlost, koju ne možemo stvoriti noću, već nam mora doći ujutro sama od sebe. - Želja za znanjem nastaje upravo time što duša razvija unutarnje organe (mozak itd.) putem kojih ona stječe znanje. To je posljedica činjenice da dio moći duše više ne djeluje prema van, već prema unutra. Nadljudska bića, međutim, koja nisu ostvarila ovo odvajanje moći duše, energiju cijele duše usmjeravaju prema van. Stoga im je za oplodnju duhom, dostupna i sama sila koju 'ljudska bića' usmjeravaju prema unutra kako bi izgradila kognitivne organe. - Sada, sila kojom se ljudska bića okreću prema van, kako bi surađivala s drugima, je ljubav. Nadljudska bića usmjerila su svu svoju ljubav prema van, kako bi omogućila mudrosti svijeta da teče u njihove duše. Ali 'ljudska bića' prema van mogu usmjeriti samo dio. 'Čovjek' je postao osjetilan; i tako je njegova ljubav postala osjetilna. On povlači onaj dio svog bića iz vanjskog svijeta, koji posvećuje unutarnjem razvoju. I s tim nastaje ono što se naziva sebičnošću. Kada je 'čovjek' postao muško ili žensko u fizičkom tijelu, mogao se posvetiti samo jednom dijelu svog bića; drugim se odvojio od okoline. Postao je sebičan. I njegovo vanjsko djelovanje postalo je sebično, njegova težnja za unutarnjim razvojem sebična. Volio je, jer je želio, i mislio je, jer je također želio, naime znanje. - Kao nesebične, sveljubive prirode, vođe, nadljudska bića, stajali su u suprotnosti s još uvijek djetinjasto sebičnim ljudskim bićem. - Duša, koja u njihovom slučaju ne prebiva u muškom ili ženskom tijelu, sama je muško-ženska. Tako je nevina ljudska duša voljela prije razdvajanja spolova; međutim, u to vrijeme, budući da je još uvijek bila na podređenoj razini - u svijesti sna - nije mogla spoznati. Tako voli i duša nadljudskih bića, ali ipak, zbog svog naprednog razvoja, može spoznavati. 'Čovjek' mora proći kroz sebičnost, kako bi se na višoj razini vratio nesebičnosti, ali tada s potpuno jasnom sviješću.
Zadatak nadljudskih priroda, velikih vođa, bio je utisnuti vlastiti karakter, karakter ljubavi, u mlađahnog čovjeka. To su mogli učiniti samo onim dijelom duševne sile koji je bio usmjeren prema van. To je dovelo do osjetilne ljubavi. To je stoga popratna pojava djelovanja duše u muškom ili ženskom tijelu. Osjetilna ljubav postala je sila fizičkog ljudskog razvoja. Ta ljubav zbližava muškarca i ženu, utoliko što su fizička bića. Na toj ljubavi, temelji se napredak fizičkog čovječanstva. - Spomenute nadljudske prirode imale su moć samo nad tom ljubavlju. Dio ljudske duševne sile koji ide prema unutra, i trebao bi donijeti spoznaju zaobilaznim putem kroz senzualnost, izmiče moći tih nadljudskih bića. Oni sami nikada se nisu spustili do točke razvoja odgovarajućih unutarnjih organa. Nagon prema vanjskom su mogli odjenuti u ljubav, jer su posjedovali ljubav koja djeluje prema van kao svoju vlastitu bit. To je stvorilo jaz između njih i mladog čovječanstva. U ljude su mogli usaditi ljubav, isprva u osjetilnom obliku; nisu mogli prenijeti znanje, jer njihovo vlastito znanje nikada nije išlo zaobilaznim putem kroz unutarnje organe koje su ljudi sada razvijali. Nisu mogli govoriti jezikom koji bi biće mozga moglo razumjeti.
Sada, spomenuti unutarnji organi čovjeka postali su zreli za kontakt s duhom tek u fazi zemaljske egzistencije, koja leži u sredini lemurijskog razdoblja; međutim, oni su već bili razvijeni u nesavršenom stanju u mnogo ranijoj fazi razvoja. Jer u prethodnim vremenima, duša je već prošla kroz fizičke inkarnacije. Živjela je, ne na Zemlji, već na drugim nebeskim tijelima u kondenziranoj materiji. Detalji ovoga mogu se objasniti kasnije. Za sada će se reći samo da su zemaljska bića prethodno živjela na drugom planetu i, prema tamošnjim uvjetima, razvila se do stupnja koji su dosegla kada su stigla na Zemlju. Odbacili su tvari ovog prethodnog planeta poput odjeće, i na tako postignutoj razini razvoja, postali su čiste duševne klice, sa sposobnošću emocija, osjećanja i tako dalje - ukratko, vođenja života nalik snu koji je ostao njihov čak i tijekom prvih faza njihove zemaljske egzistencije. - Spomenuta nadljudska bića, vođe na polju ljubavi, već su na prethodnom planetu bila toliko savršena, da se više nisu trebala spuštati do razvoja rudimenata tih unutarnjih organa. - Ali postojala su i druga bića koja nisu bila toliko napredna kao ovi vođe ljubavi, koji su na prethodnom planetu još uvijek bili ubrajani među 'ljude', ali su u to vrijeme bili ispred ljudi. Dakle, na početku formiranja Zemlje, oni su doista bili napredniji od ljudi, ali još uvijek u fazi u kojoj se znanje mora stjecati putem unutarnjih organa. Ta su se bića nalazila u posebnoj situaciji. Bila su previše napredna da bi prošla kroz fizičko ljudsko tijelo, muško ili žensko, ali još ne dovoljno napredna, da bi funkcionirala kroz punu vidovitost poput vođa ljubavi. Još nisu mogli biti bića ljubavi; 'ljudi' više nisu mogla biti. Stoga su vlastiti razvoj mogli nastaviti samo kao polu nadljudi, ali uz pomoć ljudi. S bićima mozga, mogli su razgovarati na jeziku koji su razumjeli. To je stimuliralo snagu ljudske duše usmjerenu prema unutra, a ona se mogla povezati sa znanjem i mudrošću. Tako je ljudska vrsta mudrosti prvi put došla na Zemlju. Takozvani 'polu nadljudi' mogli su se osloniti na ovu ljudsku mudrost kako bi postigli ono što im je samima još uvijek nedostajalo u savršenstvu. Tako su postali začetnici ljudske mudrosti. Stoga se nazivaju donositeljima svjetla (Lucifer). Dakle, djetinjasto čovječanstvo imalo je dvije vrste vođa: bića ljubavi i bića mudrosti. Ljudska priroda bila je rastegnuta između ljubavi i mudrosti, kada je poprimila svoj sadašnji oblik na ovoj Zemlji. Bića ljubavi potaknula su je na fizički razvoj, a bića mudrosti na usavršavanje njezina unutarnjeg bića. Kao rezultat fizičkog razvoja, čovječanstvo napreduje iz generacije u generaciju, formirajući nova plemena i rase; kroz unutarnji razvoj, pojedinci rastu do unutarnjeg savršenstva, postajući znalci, mudraci, umjetnici, tehničari i tako dalje. Fizičko čovječanstvo napreduje iz rase u rasu; svaka rasa prenosi svoje osjetilno perceptivne karakteristike na sljedeće generacije kroz fizički razvoj. Tu prevladava zakon nasljeđivanja. Djeca u sebi nose karakteristike svojih očeva. Izvan toga leži duhovno duševno savršenstvo koje se može dogoditi samo kroz razvoj same duše. - I tako se suočavamo sa zakonom razvoja duše unutar zemaljske egzistencije. Povezan je sa zakonom i misterijom rođenja i smrti.