.- Život na Mjesecu
U dobu Mjeseca, koje slijedi nakon onog od Sunca, čovjek razvija svoje treće od sedam stanja svijesti. Prvo se razvilo tijekom sedam ciklusa Saturna, drugo tijekom evolucije Sunca; četvrto je ono koje čovjek postupno razvija sada, tijekom ciklusa Zemlje; još tri će slijediti na sljedećim planetima. Stanje svijesti čovjeka Saturna ne može se usporediti ni sa jednim stanjem svijesti suvremenog čovjeka, jer je bilo više prigušeno od stanja sna bez snova. Međutim, svijest Sunca može se usporediti s ovim stanjem sna bez snova, ili čak sa sadašnjom sviješću - usnulog - biljnog svijeta. Pa ipak, uvijek se radi samo o sličnostima. Bilo bi sasvim pogrešno vjerovati da se išta ponavlja sasvim identično kroz velike kozmičke periode. - Tako treba shvatiti i kada se svijest Mjeseca uspoređuje s onom s kojom ima neku sličnost, naime sa snom ispunjenim snovima. To je takozvana slikovna svijest, do koje ljudi dosežu na Mjesecu. Sličnost se sastoji u činjenici da se u onoj Mjeseca, i u svijesti sna, unutar bića javljaju slike koje imaju određeni odnos prema stvarima i bićima vanjskog svijeta. Međutim, te slike nisu, kao u slučaju budne osobe, odrazi tih stvari i bića. Slike iz sna su odjeci dnevnih iskustava ili simbolički izrazi događaja u okruženju sanjača ili možda i onoga što se događa unutar osobnosti koja sanja. Primjer za ta tri slučaja lako je dati. Prvo, svi su upoznati s onim snovima koji nisu ništa više od zbrkanih slika više ili manje dalekih prošlih dnevnih iskustava. Primjer drugog slučaja je kada sanjač vjeruje da vidi vlak kako prolazi, a zatim, nakon buđenja, primijeti da je u ovoj slici iz snova simbolizirano otkucavanje sata koji leži pored njega. Primjer treće vrste slika iz snova, može biti kada netko zamišlja da je u sobi u kojoj se visoko na stropu nalaze ružne životinje i kada nakon buđenja iz ovog sna, shvati da se njegova vlastita glavobolja izražavala na taj način. - Ako netko sada želi doći do predodžbe o svijesti Mjeseca iz takvih zbunjujućih slika iz sna, mora shvatiti da je i tamo prisutan karakter slika, ali da prevladava potpuna pravilnost umjesto zbunjenosti i proizvoljnosti. Slike svijesti Mjeseca imaju još manje sličnosti s objektima na koje se odnose nego slike iz snova, ali postoji savršena podudarnost između slike i objekta. Trenutno, unutar zemljine evolucije, predodžba je odraz svog objekta; naprimjer, predodžba 'stola' je odraz samog stola. To nije slučaj s mjesečevom sviješću. Pretpostavimo, naprimjer, da se čovjek Mjeseca približava nečemu što mu je ugodno ili korisno. Tada se u njegovoj duši javlja slika u boji sa svijetlim karakterom; ako se približi nečemu štetnom ili neugodnom, ima ružnu, tamu sliku. Predodžba nije slika, već simbol objekta koji odgovara objektu na vrlo specifičan, zakonit način. Posljedično, biće koje ima takvu simboličku predodžbu može u skladu s tim regulirati svoj život. - Duševni život mjesečevo pretka tako se odvijao u slikama koje imaju prolazne, lebdeće i simboličke kvalitete zajedničke suvremenim snovima, ali se od njih razlikuju po svom potpuno zakonitom karakteru.
Osnova za razvoj ove slikovne svijesti kod ljudskih predaka Mjeseca, bilo je formiranje trećeg elementa uz fizičko tijelo i etersko tijelo. Taj treći element naziva se astralno tijelo. Međutim, ovo formiranje dogodilo se tek u trećem, manjem mjesečevom ciklusu - takozvanoj trećoj lunarnoj rundi. Prva dva mjesečeva ciklusa predstavljaju samo ponavljanje onoga što je doživljeno na Saturnu i Suncu. Pa ipak, čak ni ovo ponavljanje ne treba zamišljati kao da se svi događaji koji su se dogodili na Saturnu i Suncu, ponovno događaju. Ono što se ponavlja: formiranje fizičkog tijela i eterskog tijela, istovremeno prolazi kroz takvu transformaciju da se ova dva elementa ljudske prirode, mogu ujediniti s astralnim tijelom u trećem mjesečevom ciklusu, nešto što se na Suncu nije moglo dogoditi.
U trećem mjesečevom razdoblju - proces zapravo počinje oko sredine drugog - Duhovi kretanja ulijevaju astralno tijelo iz vlastite prirode u ljudsko tijelo. Tijekom četvrtog ciklusa - od sredine trećeg nadalje - ovo astralno tijelo razvijaju Duhovi oblika tako da njegov oblik, cijela njegova organizacija, može razviti unutarnje procese. Ti procesi nose karakter onoga što se sada naziva nagonom, čežnjom - ili priroda želja - kod životinja i ljudi. Od sredine četvrtog mjesečevog ciklusa nadalje, Duhovi osobnosti započinju ono što će postati njihov glavni zadatak u petom mjesečevom periodu: oni kaleme na astralno tijelo samosvojnost, baš kao što su to s fizičkim i eterskim tijelom učinili u prethodnim kozmičkim razdobljima. Ali da bi se fizičko i etersko tijelo dovoljno razvilo u ovom trenutku, sredinom četvrtog mjesečevog ciklusa, da bi se prilagodila neovisnom astralnom tijelu, prvo ih formativni duhovi moraju dovesti do ove faze u uzastopnim fazama razvoja. To se odvija na sljedeći način. Fizičko tijelo se dovodi do potrebne zrelosti u prvom mjesečevom ciklusu (rundi) od strane Duhova kretanja, u drugom od strane onih od forme, u trećem od strane onih od osobnosti, u četvrtom od strane Duhova vatre, a u petom od strane onih od sumraka. Striktno govoreći, ovaj rad Duhova sumraka odvija se od sredine četvrtog mjesečevog ciklusa nadalje, tako da u isto vrijeme kada su Duhovi osobnosti aktivni na astralnom tijelu, to je slučaj s Duhovima sumraka u odnosu na fizičko tijelo. - Situacija s eterskim tijelom je sljedeća. U prvom mjesečevom ciklusu, njegove potrebne osobine usađuju Duhovi mudrosti, u drugom Duhovi kretanja, u trećem Duhovi oblika, u četvrtom Duhovi osobnosti, a u petom Duhovi vatre. Striktno govoreći, ova aktivnost Duhova vatre događa se istovremeno s radom Duhova osobnosti na astralnom tijelu, dakle od sredine četvrtog mjesečevog ciklusa do petog.
Ako se uzme u obzir cijeli čovjekov napredak u ovom vremenu, kako se razvio na Mjesecu, može se reći: od sredine četvrtog mjesečevog ciklusa nadalje, čovjek se sastoji od fizičkog tijela u kojem borave Sinovi sumraka, eterskog tijela u kojem svoj rad obavljaju Duhovi vatre i konačno, astralnog tijela u kojem svoj rad obavljaju Duhovi osobnosti. - Činjenica da Duhovi sumraka djeluju na fizičko ljudsko tijelo tijekom ovog razdoblja razvoja znači, znači da se sada uzdižu na razinu čovječnosti, baš kao što su to Duhovi osobnosti činili na Saturnu, a Duhovi vatre na Suncu u istom ciklusu. Moramo zamisliti da 'osjetilne klice' fizičkog tijela, koje su se sada također dalje razvile, Duhovi sumraka mogu koristiti od sredine četvrtog mjesečevog ciklusa nadalje za opažanje vanjskih predmeta i događaja na Mjesecu. Tek na Zemlji, čovjek će sam biti dovoljno napredan da od sredine četvrtog ciklusa nadalje može koristiti ta osjetila. S druge strane, oko sredine petog mjesečevog ciklusa (runde), dosegnut će točku u kojoj može nesvjesno raditi na fizičkom tijelu. Kroz ovu aktivnost, on stvara, u tuposti svoje svijesti, prvu klicu onoga što se naziva 'duh-sam' (Manas) (Usporedi moju 'Teozofiju'). Taj 'duh sam' zatim postiže potpuni razvoj tijekom daljnje evolucije čovjeka. To je ono što kasnije, u sjedinjenju s Atmom, 'duhovnim čovjekom', i s Buddhijem, 'životnim duhom' tvori viši, duhovni dio čovjeka. Kao što su na Saturnu Prijestolja ili Duhovi volje prožimali 'duhovnog čovjeka' (Atmu), i kao što su na Suncu Kerubini to učinili s mudrošću u vezi 'životnog duha' (Buddhi), tako sada Serafimi to čine s 'duhom samim' (Manas). Oni u to prodiru i time u njega usađuju sposobnost koja u kasnijim fazama razvoja - na Zemlji - postaje ona sposobnost predodžbi kroz koju čovjek, kao misleće biće, može stupiti u odnos sa svijetom oko sebe. - Ovdje treba napomenuti da se od sredine šestog mjesečevog ciklusa nadalje ponovno pojavljuje 'životni duh' (Buddhi), a od sredine sedmog 'duhovni čovjek' (Atma), ujedinjujući se s 'duhom samim', tako da se na kraju cijelog doba Mjeseca priprema 'viši čovjek'. Ovaj čovjek zatim spava, s drugim bićima koja su se razvila na Mjesecu, kroz razdoblje odmora (Pralaya), kako bi na Zemlji nastavio svoj put razvoja.
Dok od sredine petog mjesečevog ciklusa do šestog, čovjek radi u stanju tuposti na svom fizičkom tijelu, Duhovi sumraka aktivni su na njegovom eterskom tijelu. Kao što je pokazano, svojim radom na fizičkom tijelu u prethodnoj epohi (rundi), pripremili su se da zamijene vatrene duhove u eterskom tijelu, koji zauzvrat, od Duhova osobnosti preuzimaju rad na astralnom tijelu. Međutim, ovi Duhovi osobnosti su se tijekom ovog vremena uzdigli u više sfere. - Rad Duhova sumraka na eterskom tijelu, znači da oni svoja vlastita stanja svijesti povezuju sa slikama svijesti eterskog tijela. Na taj način u njih usađuju užitak i bol za stvarima. Na Suncu je područje njihovog djelovanja u tom pogledu još uvijek bilo čisto fizičko tijelo. Stoga su užitak i bol bili povezani samo s funkcijama ovog tijela, s njegovim stanjima. Sada se stvari mijenjaju. Užitak i bol sada su povezani sa simboličkim slikama koje nastaju u eterskom tijelu. Dakle, u čovjekovoj sumračnoj svijesti, Duhovi sumraka doživljavaju svijet osjećaja. To je isti svijet osjećaja koji će ljudi sami doživjeti u svojoj zemaljskoj svijesti. - Istovremeno, vatreni duhovi su aktivni u astralnom tijelu. Time mu omogućuju da iskusi aktivne osjete i osjećaje s okolinom. Užitak i bol, kako ih u eterskom tijelu uzrokuju Duhovi sumraka na upravo opisani način, imaju inertan (pasivan) karakter; oni se više predstavljaju kao pasivni odrazi vanjskog svijeta. Međutim, ono što vatreni duhovi uzrokuju u astralnom tijelu su aktivne emocije: ljubav i mržnja, ljutnja, strah, užas, burne strasti, instinkti, nagoni, i tako dalje. Budući da su Duhovi osobnosti prethodno usadili svoju esenciju u ovo tijelo, te emocije sada izlaze na vidjelo s karakterom osobnosti, posebnosti. Sada treba dobiti prirodu ljudskog pretka na Mjesecu u ovom trenutku. On ima fizičko tijelo kroz koje razvija 'duh sam' (Manas) u stanju tuposti. On je s eterskim tijelom kroz koje Duhovi sumraka osjećaju zadovoljstvo i bol; konačno, posjeduje astralno tijelo, koje pokreću vatreni duhovi, u nagonima, afektima i strastima. Ali ova tri člana mjesečevog čovjeka još uvijek nemaju potpuno objektnu svijest. U astralnom tijelu slike se penju i padaju, a prožete su prethodno spomenutim afektima. Na Zemlji, kada se pojavi misleća objektna svijest, ovo astralno tijelo biće će podređeni nositelj ili instrument predodžbi mišljenja. Ali sada, na Mjesecu, ono se razvija u svojoj potpunoj neovisnosti. Stoga je ovdje aktivnije i dinamičnije nego kasnije na Zemlji. Ako ga netko želi okarakterizirati, može ga se opisati kao čovjeka-životinju. I kao takav, on je, u svojoj vrsti, na višoj razini od današnjih kopnenih životinja. U sebi potpunije nosi životinjske karakteristike. U određenom smislu, one su divlje, neobuzdanije od današnjih životinjskih karakteristika. Stoga se čovjeka u ovoj fazi egzistencije, može nazvati bićem koje se u svom razvoju nalazi na pola puta između sadašnje životinje i sadašnjeg čovjeka. Kad bi čovjek nastavio ravnomjerno ovim putem razvoja, postao bi divlje, neobuzdano biće. Zemaljska evolucija označava smirivanje, kroćenje životinjskog karaktera u čovjeku. To se postiže misaonom sviješću.
Ako se čovjek, onakav kakav se razvio na Suncu, nazivao biljnim čovjekom, onda se čovjek Mjeseca može nazvati životinjskim čovjekom. Mogućnost takvog razvoja pretpostavlja da se i okolina mijenja. Pokazalo se da se biljni čovjek Sunca mogao razviti, samo zato što se uz carstvo ovog biljnog čovjeka neovisno razvilo mineralno carstvo. Tijekom prva dva perioda Mjeseca (runde), ova dva bivša carstva, biljno i mineralno carstvo, ponovno izranjaju iz tame. Čine se promijenjenima samo po tome što su ova postala nešto grublja, gušća. Tijekom trećeg perioda Mjeseca, dio biljnog carstva se odvaja. Ne prolazi kroz prijelaz u grublje carstvo. Stoga pruža materijal iz kojeg se može razviti životinjska priroda čovjeka. Upravo ta životinjska priroda, u svom sjedinjenju s razvijenim eterskim i novonastalim astralnim tijelom, daje trostruku prirodu čovjeka opisanu gore. Cijeli biljni svijet koji se razvio na Suncu, ne može se razviti u animalnost. Jer životinjska bića trebaju biljke za svoje postojanje. Biljni svijet je temelj životinjskog svijeta. Kao što se čovjek Sunca mogao uzdići na razinu biljaka samo potiskujući neke od svojih suputnika u čvršće mineralno carstvo, tako je sada s mjesečevim čovjekom-životinjom. On ostavlja neka bića, koja su na Suncu bila iste biljne prirode kao i on, na razini čvršćeg biljnog života. Ali kao što mjesečev čovjek-životinja nije poput današnje životinje, već stoji na pola puta između današnje životinje i današnjeg čovjeka, tako se i mjesečev mineral nalazi između današnjeg minerala i današnje biljke. On ima nešto biljno. Mjesečevo kamenje nije kamenje u modernom smislu; ono ima živi, klijajući, rastući karakter. Slično tome, mjesečeva biljka ima izvjestan animalni karakter.
Mjesečeva životinja-čovjek još nema čvrste kosti. Njegov kostur je još uvijek hrskavičav. Cijela mu je priroda mekana u usporedbi s današnjom. Sukladno tome, i njegova pokretljivost je drugačija. Njegovo kretanje nije hodanje, već skakanje ili čak lebdenje. To je moglo biti tako, jer Mjesec u to vrijeme nije imao tanku, prozračnu atmosferu poput današnje Zemlje; njegova je ljuska bila znatno gušća, čak gušća od vode danas prisutne. Kretao se naprijed-natrag, gore-dolje, u ovom viskoznom elementu. I u tom elementu živjeli su i minerali i životinje iz kojih je crpio hranu. Doista, ovaj element sadržavao je i moć koja je na Zemlji u potpunosti prenesena na sama bića: moć oplodnje. Jer u to vrijeme ljudi još nisu bili razvijeni u dva spola, već samo u jedan. Oblikovani su od svog vodenog zraka. Ali kao što sve na svijetu postoji u prijelaznim fazama, tako se u posljednjim mjesečevim razdobljima već razvijala biseksualnost kod pojedinačnih životinjsko-ljudskih bića, kao priprema za njihovo kasnije stanje na Zemlji.
Šesti i sedmi mjesečev ciklus predstavljaju svojevrsno opadanje svih opisanih procesa, ali istovremeno i razvoj svojevrsnog prezrelog stanja, sve dok cjelina tada ne prijeđe u razdoblje mirovanja (Pralaya) kao bi iz spavanja prešla u zemaljsku egzistenciju.
Razvoj čovjekovog astralnog tijela povezan je s određenim kozmičkim procesom, koji se ovdje također mora opisati. Kada se, nakon razdoblja odmora koje slijedi nakon kozmičkog doba Sunca, Sunce ponovno probudi i izađe iz tame, sve što živi na tako nastalom planetu i dalje ga nastanjuje kao cjelinu. Ali ovo ponovno probuđeno Sunce razlikuje se od onoga što je bilo prije. Njegova supstanca više nije tako potpuno sjajna kao prije; radije, ima tamnije dijelove. Ti se dijelovi odvajaju, takoreći, od ujedinjene mase. I od drugog ciklusa (runde) nadalje, ovi se dijelovi sve više pojavljuju kao neovisni element; tijelo Sunca tako postaje nalik biskvitu. Sastoji se od dva dijela, jednog znatno većeg i jednog manjeg, koji su i dalje povezani spojnom vezom. U trećem ciklusu, ova dva tijela se zatim potpuno odvajaju jedan od drugoga. Sunce i Mjesec su sada dva tijela, a potonje se kreće u krugu oko prvog. Zajedno s Mjesecom, sva bića čija je evolucija ovdje opisana, izlaze iz Sunca. Razvoj astralnog tijela događa se tek pri odvajanju mjesečeva tijela. Opisani kozmički proces uvjet je za daljnju, opisanu evoluciju. Sve dok su bića koja pripadaju dotičnom čovječanstvu crpila snagu iz vlastitog sunčeva prebivališta, njihova evolucija nije mogla dosegnuti opisani stupanj. U četvrtom ciklusu (rundi), Mjesec je neovisan planet, i ono što je opisano za ovo razdoblje odvija se na ovom mjesečevom planetu.
*
Evolucija mjesečevog planeta i njegovih bića, sada je ovdje ponovno sažeta.
I. Mjesec je planet na kojem ljudska bića razvijaju slikovnu svijest s njenim simboličkim karakterom.
II. Tijekom prva dva ciklusa (runde), mjesečeva evolucija ljudskih bića priprema se u nekoj vrsti ponavljanja procesa Saturna i Sunca.
III. U trećem ciklusu, čovjekovo astralno tijelo ulazi u egzistenciju izlijevanjem Duhova kretanja.
IV. Istovremeno s ovim procesom, Mjesec se odvaja od ponovno probuđenog ujedinjenog sunčevog tijela i kruži oko ostatka Sunca. Evolucija bića povezanih s ljudskim bićima sada se odvija na Mjesecu.
V. U četvrtom ciklusu, Duhovi sumraka nastanjuju ljudsko fizičko tijelo i time se uzdižu na razinu čovještva.
VI. Nastajuće astralno tijelo dobiva neovisnost od Duhova osobnosti (Asura).
VII. U petom ciklusu, ljudsko biće počinje raditi na svom fizičkom tijelu u stanju tuposti. Kao rezultat toga, 'duh sam' (Manas) pridružuje se već postojećoj monadi.
VIII. Tijekom mjesečevog razdoblja, u eterskom tijelu čovjeka razvija se vrsta užitka i boli, koji su pasivne prirode. U astralnom tijelu, s druge strane, razvijaju se emocije ljutnje, mržnje, instinkta, strasti i tako dalje.
IX. Dvama bivšim carstvima, biljnom i mineralnom, koja su spuštena na nižu razinu, pridružuje se životinjsko carstvo, u kojem se sada nalazi sam čovjek.
*
Pred kraj kozmičkog doba, Mjesec se sve više približava Suncu, a kada počinje vrijeme odmora (Pralaya), to dvoje se ponovno ujedinjuje u jednu cjelinu, koja zatim prolazi kroz stanje spavanja da bi se ponovno probudila u novom kozmičkom dobu - dobu Zemlje.