Jednom kada shvatimo da sadržaj uvoda pritišće na nas od izvana — kao stimulans za samo propitivanje — ali da pojedini pasusi predstavljaju činjenice naše vlastite unutarnje prirode, koje već postoje i trebaju samo našu pažnju na njih usmjerenu, to za nas može postati stvar od velikog značaja. Najprije, čitatelji mogu stvarno doživjeti, čak i u predgovoru, snagu koju knjiga može probuditi; ona upućuje izazov našoj unutarnjoj prirodi, i mi ćemo moći odlučiti da se povjerimo autorovu vođenju, koji u predgovoru piše samo ono što može odjeknuti u unutarnjoj prirodi samih čitatelja i svakog pojedinog ljudskog bića. Čitatelji tako sebe nađu u suglasju s njihovim vlastitim unutarnjim bićem, i taj osjećaj suglasja ukazuje na osjećaj njihove vlastite slobode u odnosu na knjigu. Upravo to je posebno izraženo u predgovoru; ne samo da će dati punu slobodu čitateljima, već će je zapravo za njih stvoriti. Tako se referenca na autorovu Filozofiju duhovne aktivnosti pojavljuje u posebnom svjetlu.
Kod Filozofije duhovne aktivnosti, poglavlje I, (namijenjeno kao predgovor), za razliku od Fichte-ove namjere u Pokušaju da se čitatelja prisili da shvati, nalazimo: "Danas nikog ne treba primoravati da shvati. Mi ne zahtijevamo ni prepoznavanje niti slaganje od onih koji do dane prosudbe nisu vođeni njihovim vlastitim konkretnim, individualnim potrebama". Takvo raspoloženje, kojem je posvećena Filozofija duhovne aktivnosti, nalazimo predivno predstavljeno u predgovoru knjige koju sada razmatramo. Stoga kada autor obeća, takoreći, u predgovoru, da poštuje čitateljevu slobodu, i čitatelj može slično odgovoriti usvajajući stav da netko "ne treba biti primoran da shvati, već da želi shvatiti".
Ako je predgovor tako postao nešto što iznutra pripada nama osobno, pogled na predgovor kao cjelinu će pokazati da moramo uzeti u obzir ono što se pojavilo u nama. Dok tako radimo općenitu procjenu, impresionirati će nas činjenica da nas svaki pasus suočava s kontrastom — osjetilno i nadosjetilno; uzrok i posljedica; autorovo iskustvo i čitateljevo iskustvo; obično čitanje i čitanje u ovom slučaju; obična znanost i prava znanost; filozofija i teozofija; konačna istina i početno propitivanje. Korisno je usvojiti pogled s referencom na ovakve kontraste. Osjećamo duševne potrebe koje su dugo mogle biti uspavane iznutra stimulirane, ali koje sada pokazuju da smo individue koje traže izlaze iz osjetilnog svijeta. Kada duša osjeća ovakve kontraste, mi žudimo za znanjem. Autor zaista želi susresti takvu žudnju, ali to može samo kada sami čitatelji pokažu da imaju potrebu nove spoznaje. Čitatelji čija unutarnja priroda odgovara na izazov autora razumjeti će "da je kultiviranje nadosjetilnog znanja nužnost našeg vremena". Međutim, činjenica, da su spomenuti kontrasti zaista prisutni pokazuje da se zbog suvremenog načina mišljenja događa da je "ono što mnogi ljudi danas nedvosmisleno odbijaju, upravo to što im najhitnije treba". Oni koji iskreno žude osjećati će se potaknuti da revidiraju njihove navike mišljenja.
Takvim se razmišljanjima bavilo u dodatnim pasusima predgovora kod kasnijih izdanja. Da bi jasno vidjeli zahtjeve koji čitatelji mogu sebi postaviti preko njihove vlastite odluke, preko unutarnje slobode, moramo sebe smjestiti u središnju točku predgovora, gdje se takvi zahtjevi javljaju, i od tuda moramo imati naš vlastiti pregled.
"Istine knjige moraju se doživjeti". Za to, pridonijeti mora ovladavanje kroz čitateljeve vlastite napore . Međutim, ono što treba doživjeti kao istinu sastoji se od nadosjetilnih činjenica, koje čitatelju trebaju doći kao nešto novo u usporedbi s onim što netko već prepoznaje kao nadosjetilno kroz propitivanje sebe. Što se mislilo pod doživljavanjem istine? Da li smo, dakle, mi već sposobni osjetilne činjenice doživjeti kao istine? Zasigurno, to je svrha "izvornog istraživačkog duha". Ipak, moramo potražiti odgovor na pitanje inherentno teoriji spoznaje: kako su činjenice doživljene kao istina? Tada upoznajemo obrnuto pitanje, koje je toliko važno za istinsko ponašanje u životu — zaista, pitanje s kojim se na nezavisan način bavilo u Filozofiji duhovne aktivnosti: kako bi istine koje doživimo trebale biti transformirane u činjenice?
Pregled predgovora Teozofije pokazuje da je neophodno steći perspektivu u odnosu na dva zahtjeva i da je sve dugo s time povezano. Najprije, moramo unutar sebe uspostaviti krajnju jasnoću prema načinu na koji autor nudi nadosjetilne činjenice — na koji način autora razlikovati od znanstvenika koji istražuje osjetilne činjenice. Drugo, mi sami moramo jasno razumjeti značaj doživljavanja činjenica kao istinu.
Vidjeti ćemo kako autor postupno udovoljava tim zahtjevima. Karl Rosenkranz, u svojoj knjizi Logika, kratki pasus posvećuje "hermeneutici", umjetnosti interpretacije. On piše, "Interpretator u reprodukciji mora, još jednom, takoreći, stvoriti samu stvar. Ovdje je izražen ideal kojeg nije lako postići. Međutim, čak i da bi se pristupilo tom idealu biti će neophodno da "hermeneutik" zapravo najprije vlastitim naporom dosegne do same jezgre djela kojim se bavi. Tek tada može biti moguće cijelu stvar u sebi ponovno izgraditi od jezgre prema vani, tako da svaki pasus dobiva svoju odgovarajuću vrijednost".
Stoga ćemo, prvo pokušati ogoliti esencijalni sadržaj uvoda knjige Teozofija, prije nego možemo nastaviti praviti je svojom ovladavajući pojedinim rečenicama kroz naše vlastite napore. Drugim riječima, moramo steći jasno razumijevanje u vezi stvarnog sadržaja misli u uvodu, bez obzira da li se s njime slažemo ili ne.
Ovdje možemo nastaviti metodički stvarajući od uvoda sažetak ogoljenog tijeka misli. Da bi čak i preciznije dokučili sadržaj, više ne trebamo original već možemo primijeniti naš vlastiti sažetak. Trebali bi pronaći da, između misli, slijedeći jedna drugu u nisu sažetaka, da se otkrivaju još i daljnji odnosi — odnosno, sada možemo nastaviti sa sažetkom kao što smo u početku s doslovnim sadržajem uvoda, možemo napraviti sažetak od sažetka i tako doći do još većeg sažimanja. Na taj način možemo nastaviti sve dok ono što je apsolutno esencijalno nemamo zgusnuto u jednoj rečenici i, konačno, u jednom konceptu. Očekuje se da će koncept, dobiven kroz frakcijsku destilaciju, baciti blještavo svjetlo na cijelu kompoziciju. Tada možemo dati adekvatan i kratak odgovor na naše pitanje: što je predstavljeno u uvodu? Iz tog procesa proizlazi sljedeće.
Prvi sažetak (u deset rečenica)
Fichte onog tko govori o višim stvarima egzistencije uspoređuje s osobom koja ima oči ali se miješa s onima koji su rođeni slijepi. Međutim, pošto duhovne oči svih koji to žele mogu biti otvorene, vidovnjaci svih vremena govore o "skrivenoj" mudrosti. Oni koji to mogu direktno doživjeti za to ne trebaju dokaz, ali istražitelji viših istina moraju se obraćati svim ljudskim bićima, koja imaju različite nivoe razumijevanja. Oni se stoga obraćaju osjećaju kroz koji snaga istine zahvaća ljudska bića i u kojem snaga naposljetku otvara oči duha. Erudicija nije preduvjet već prepreka ako vodi do stvaranja predrasuda. Stoga, da bi se proširila ograničenja spoznaje za obično ljudsko biće, treba proći proces razvoja; rezultati višeg istraživanja tada se mogu shvatiti preko zdravog mišljenja. Međutim, da bi se bilo učitelj u vezi tih viših oblasti egzistencije, to naravno, traži znanstveno znanje upravo u tim oblastima — otuda, veoma velika odgovornost je onih koji su duhovno upućeni. Ipak, iz tog razloga, nitko ne bi trebao biti odvraćan od bavljenja s onim najuzvišenijim na koje netko može podići svoj pogled s Teozofijom.
Drugi sažetak (u pet rečenica)
Dok su obična ljudska bića slijepa prema duhu, postoji — za sve koji to zaista žele — mogućnost da oko duha bude otvoreno. Na svakom stupnju razumijevanja, duhovnim oblastima možemo pristupiti preko osjećaja za istinu. Samo oni koji su duhovno razvijeni mogu percipirati duhovne svjetove, ali racionalna misao može dokučiti ono što duhovni istražitelj prenosi iz tih oblasti. Da se percipira duhovno nije potrebna nikakva erudicija, ali da bi se bilo duhovni istražitelj potrebno je da vidovnjak ovlada znanošću duha. Kroz duhovni poziv, duhovni istražitelj je predodređen da postane duhovni učitelj.
Treći sažetak (u tri rečenice)
Autor knjige i njeni čitatelji dovedeni su licem u lice. Duhovni vidovnjak kroz znanost duha postaje duhovni istražitelj a time što je duhovno upućen postaje duhovni učitelj. Da bi postao duhovni učenik, čitatelju je potrebno mišljenje bez predrasuda, vitalni osjećaj za istinu, i dobra volja.
Četvrti sažetak (u jednoj rečenici)
Duhovni učitelj, koji ispunjava ta tri preduvjeta, za duhovnog učenika mora postaviti tri zahtjeva.
Peti sažetak (u jednom konceptu)
Odnos između duhovnog učitelja i učenika.
Sada možemo odgovoriti na pitanje: što je predstavljeno u uvodu? On predstavlja odnos između duhovnog učitelja i učenika. Na prvi pogled, nije jasno da je zapravo to esencijalni sadržaj. Jasno je, međutim, da takav nalaz baca posebno svjetlo na svaki pasus i rečenicu uvoda. Čitatelji će sami za sebe morati odlučiti žele li postati studenti knjige u smislu predstavljenom u uvodu. Takva odluka mora se temeljiti na tome što je to što je uvod postao za čitatelja, ako je uvod prilagođen da uobliči svoj sadržaj iz unutarnje prirode čitatelja, shvaća se da ono što izgleda kao zahtjev za učenika od duhovnog učitelja može vrijediti samo za čitatelje koji odluče, iz slobodne volje, postati studenti knjige. Sada, ipak po prvi puta, vrijedi krenuti od ukupnog sadržaja uvoda do prodiranja u njegove pojedine pasuse i rečenice. Pošto se naša odluka u pogledu cijele knjige može pojaviti upravo ovdje, moramo pridružiti maksimalnu jasnost, ili prosudbu, tom zadatku.