Intelektualizam i stanje duha koje mu je prethodilo: apsorpcija misli iz kozmičkog etera. Muhamedansko-Španjolski aristotelizam još uvijek održava stari pogled u ranom Srednjem vijeku; za Europsko stanovništvo morao je doći novi impuls kako bi se razvija duša svijesti. Dvije duhovne struje: arabizirajući filozofi i borbeni skolastici koji zastupaju individualizam. Snažne unutarnje borbe tijekom ove borbe za dušu svijesti i stvarnost mišljenja.

Sile karmičke pripreme u kozmosu. Prijašnje inkarnacije čovjeka rade kao sile u njegovim kasnijim inkarnacijama kao duhovni instinkt unutar ega; nakon smrti postaje objektivno svjestan iskustava doživljenih na Zemlji. Mreža karmičkih odnosa. Transmutacija zemaljskih djela u nebeska djela duša. Kad dva ljudska bića rade zajedno, nešto se događa između njih dvoje, nadilazeći individualna iskustva oba. Veza onoga što se događa u ljudskom svijetu na Zemlji s onim što se događa gore u duhovnim svjetovima, uspostavljena je kada se sveta duhovna djelovanja dovedu u fizički svijet osjetila. Nebeska djela i posljedice određenih zbivanja padaju poput fine kiše u zrcalne slike misli na Zemlji. Ali i vrlo stari duhovi prijašnjeg doba okružuju današnje ljude, privučeni ahrimanskim trendom vremena.

Veza između procesa na nebu i ljudske egzistencije na Zemlji. Što god se događa na Zemlji ima svoj pandan u duhovnim svjetovima. Koje su duhovne, kozmičke stvarnosti u osnovi takve zajednice kao što je Antropozofsko društvo? Što je predodređenje koje dovodi dušu u antropozofiju? - Čežnja za Kristom prati mnoge duše iz pred- zemaljskog postojanja u zemaljsko postojanje, težnja da se Krist ponovno prepozna kao biće Sunca: posljedica velikih kozmičkih imaginacija. - Osjećaj Krista miješa se s idejama starog poganstva; tu je utkana mogućnost da neke duše podlegnu iskušenjima Lucifera ili Ahrimana.

U antropozofskom pokretu mogu se razlikovati dvije skupine duša: jedna s unutarnjom potrebom srca da stavi Krista u središte; druga ga želi prepoznati iz kozmologije, zemaljske i ljudske povijesti. Podrijetlo ovih skupina seže u vremena atlantskih proročišta. Osobito je važno utjelovljenje koje pada u prva stoljeća nove ere. Neke ljudske duše imale su mnogo, druge relativno malo, inkarnacija na Zemlji. Duše jedne grupe, uzete kao cjelina, primile su kršćanstvo u tim ranim stoljećima uglavnom putem intelekta; ostali su primili impulse prvenstveno u volju. Iz iskustva poslije smrti i moćnih imaginacija s početka 19. stoljeća, oni prvi su sa sobom ponijeli čežnju da saznaju nešto o kozmologiji, dok su drugi radije upijali impulse u svoju volju, kao da se sjećaju odluke koju su donijeli.

Ono što su ove dvije skupine imale zajedničko u prvim kršćanskim stoljećima bile je iskustvo eterskog tkanja u prirodi i strujanje duhovnosti između spavanja i budnosti, čak i ako je bila tiha, ipak je postojala. Osim osjećaja nevinosti prirodnog postojanja, u 5. i 6. stoljeću dolazi do promišljanja o silama koje pokreću dobro i zlo u ljudskoj duši, posebno među ljudima s učenjima istoka (Bugari, heretici). Slijedi vrijeme kada se gasi vizija blistavog duginog sjaja nad biljkama i životinjama, šaputanje duhovnosti prestaje, ali se o duhovnom još može govoriti kao o nečemu što je ljudima poznato; tada nastupa vrijeme znano kao sumrak živog Logosa. S tim je povezan uspon katekizma; misa u cjelini postaje egzoterična umjesto da bude podijeljena kao prije, na egzoterični i ezoterični dio. Osnovno raspoloženje duša koje žive između 7. i 20. stoljeća bilo je: Krist se više ne prepoznaje u svojoj biti, kult se više ne shvaća: mora postojati moć na Zemlji da duše mogu primiti Krista.

U pravim kršćanskim stoljećima postojala su mjesta visokog znanja kao zaostaci misterija. Nije se govorilo o zakonima prirode, već o stvaralačkoj moći božice Nature. Zatim slaba živa veza s duhovnim svijetom nestaje u 7. i 8. stoljeću, ali izvjesna svijest o toj povezanosti nastavila se u pojedinim središtima, čiji je živ, impulzivni rad prestao tek u 12. i 13. stoljeću. Znanje o četiri elementa, planetarnom sustavu, 'kozmičkom oceanu', tajnama 'Ja', njegovano je do prijelaza iz 14. u 15. stoljeće. Škola u Chartres-u, Cluny. Čak i na sveučilištu u Orleansu potkraj trinaestog stoljeća njegovana su učenja ove vrste. Platonisti i aristotelijanci. Početkom 13. stoljeća važna je razmjena ideja o duhovnom svijetu kako bi se ostvarila nova duhovnost na Zemlji. Rezultat je prekrasan sklad duša odozgo i odozdo. Istinsko rozenkrojcerstvo moglo bi djelovati u ovoj duhovnoj atmosferi.

Manipulacija inteligencijom od strane osobnosti vodi čovjeka do slobodne volje. Kozmička inteligencija slijevala se s nebesa na Zemlju u prvim kršćanskim stoljećima do 8. i 9. stoljeća. Skolastika: borba čovjeka za jasnoću inteligencije koja teče dolje. U nju se može integrirati duša svijesti. Rozenkrojcerska mudrost se sastojala u tome da se za ove činjenice ima određena jasnoća razumijevanja. U domeni Sunca, Mihael je oko sebe okupio duše koje su se tada, početkom 15. stoljeća, ujedinile u nadosjetilnu školu Mihaela. Od tada bi se mihaelički trebalo razvijati kroz vlastitu inteligenciju ljudske duše, sve dok na kraju 19. stoljeća ne započne novo doba Mihaela. Velika kriza od početka 15. stoljeća do danas je borba Ahrimana protiv Mihaela. Ahriman želi bivšu kozmičku inteligenciju učiniti potpuno zemaljskom. Prijelaz kozmičke inteligencije u čovjekovu živčanu i osjetilnu organizaciju doživljava se iz duhovnog svijeta poput grmljavine. Takav se događaj posljednji put zbio u atlantsko vrijeme kada je kozmička inteligencija, iako je ostala kozmička, zauzela ljudska srca. Sada čovjek glave, mora ponovno postati čovjek srca, kroz produhovljenje intelekta.

Pretposljednja Miha-el-ova vladavina, njezin kozmopolitski karakter i cilj: unatoč čovjekovom padu, čovjek se još uvijek može uzdići do božanstva. Od 8. ili 9. stoljeća kozmička inteligencija je prešla iz ruku Mihaela u ruke ljudi. Borba skolastika i muhamedanskih sljedbenika Aristotelova učenja. U posljednjem dobu Mihaela vladala je atmosfera obeshrabrenja drevnih misterija; bilo je to doba velikih kušnji. Mihaelova riječ je u to vrijeme bila: čovjek mora shvatiti božansko na Zemlji u bezgrješnom obliku. Posebna nijansa za sadašnje vrijeme, u kojem bi inteligencija mogla postati posjed ljudi, je osjećaj da se moraju spasiti od cilja Ahrimana da preuzme inteligenciju koja im je došla u ruke. Zadaća antropozofa danas je imati osjećaj za činjenicu da su u kozmosu danas odvija ova bitka između Ahrimana i mahaelizma. Zemaljski odraz u Raimundus-u de Sabunda, nadosjetilne Mihaelove doktrine. Mihaelov impuls može se pročitati ne samo u Knjizi otkrivenja nego i u knjizi prirode.

Mihaelove snage djeluju na cijelu osobu i tako snažno utječu na fizičku karmu. Vrijeme velike krize. Odlučujući čimbenik impulsa Mihaela. Duhovno se priprema da postane rasno. Promatranje intimnijih veza sudbine; protežu se u područje sljedeće hijerarhije. Dok se na Zemlji formira zajednica Mihaela, kraljevstvo anđela pretvara se u dvostruko kraljevstvo. Ići naprijed u mihaeličkom smislu znači ne dopustiti da vas išta omete, idući u pravcu antropozofskih sila. Intelektualizam, razasut posvuda u naše vrijeme, duhovna je snaga za ahrimanske moći. Mogućnosti intervencije Ahrimana u civilizaciju su sve veće. Zamućenost i rastresenost svijesti daju mu priliku da se uklopi. Vrijeme je velikih odluka.

U karmičkom impulsu koji čovjeka tjera prema duhovnom sažimaju se sva iskustva koja su proživljena na opisani način prije nego su duše sišle u sadašnji zemaljski život. Od antropozofa se traži unutarnja inicijativa duše. Potkopavanje inicijative kroz današnji materijalizam. Neodređeni strah od života. Istina materijalizma samo za fizičko. Tragedija u karmi ljudi koji ne mogu pronaći put do duhovnosti. Ono što tvori fiziognomiju, to su mihaeličke snage. Oni koji stoje u polju materijalizma vidjeti će da je duh stvaralački: morat će ga pogledati. Ahrimanova težnja da djeluje u dušama kroz privremeni prodor u ljudska tijela.

Osobna besmrtnost je istina samo otkako je duša svijesti postupno ušla u čovječanstvo. Interakcija solarne inteligencije i planetarne inteligencije. Zatim u 9. stoljeću - s padom kozmičke inteligencije među ljudska bića - razdavanje svjetskih sila koje su prije pripadale zajedno; solarna inteligencija Mihaela i planetarne inteligencije dolaze u opreku jedna s drugom. Ovdje je ekumenski sabor iz 869. postavlja kao nešto ogromno što se događa u duhovnom svijetu: rascjep anđela koji vode ljudske duše i time nered koji ulazi u ljudsku karmu; time kaotičnost u modernoj povijesti. Prodorom Mihaela u vlast nad Zemljom, budi se snaga u onima koji su išli s njim da vrate svoju karmu u red.