.
DEVETI SAT, Dornach, 22. travnja 1924.
Dragi moji prijatelji! Prvo - ništa ne zapisujući - razmotrimo opomenu čovjekovoj duši, koja čovjeka upućuje na drevnu, svetu riječ spoznaje:
O čovječe, spoznaj sebe!
Tako odjekuje kozmička riječ.
Čuješ je snagom duše,
Osjećaš je snagom duha.
Tko govori tako kozmički moćno?
Tko govori tako iskreno?
Djeluje li kroz daleki sjaj prostora
U tvojim osjetilima iskustvo sebe?
Odjekuje li kroz valove vremena
U tvom životu strujanje postanka?
Jesi li ti sam onaj koji
U prostoru osjeća, u vremenu živi?
Riječ je stvorena, tebi strana
Osjećajući u prostoru duševnu prazninu,
Jer moć misli
Gubiš u uništavajućoj struji vremena.
Možemo, dragi prijatelji, usmjeriti pogled u zvjezdano prostranstvo i pustiti da nam pogled počiva na onome što sja i reflektira nam se iz kozmičkog prostranstva, u mirnim zvijezdama, koje upoznajemo kao posebno grupirane. Ako uronimo u ono uzvišeno, što na nas djeluje iz kozmičkog prostranstva, steći ćemo sve veću unutarnju snagu. A posebno kada nam je potreba snaga da dušu održimo slobodnom od tjelesnog, tada ćemo biti posebno ovisni o ovom usmjeravanju ovog pogleda na zvjezdani svijet, na način da ga usmjeravamo isključivo prema unutra. 'Prema unutra' znači: toliko smo često gledali zvijezde, imamo ih sačuvane u svom umu; više nismo ovisni o gledanju u vanjsko zvjezdano nebo kako bismo u svojoj svijesti probudili moćnu sliku nebeske kupole, posute zvijezdama, koja sja prema nama. Kada ta slika izroni iz nas samih, kada je duša ojačana da stvori tu sliku u sebi, time će biti još sposobnija osloboditi dušu od tjelesnog kroz te ojačane sile.
I dalje možemo promatrati sve što zrači i struji kroz nas od zvijezda lutalica, koje kruže oko Zemlje, koje također nose sa sobom, u svojoj orbiti, ono što se isprepliće i njiše na Zemlji, u vjetru i vremenu. I mi pak možemo, ako to zadržimo u svom umu, stvoriti sliku svega toga, tako da to ispreplitanje s kretanjem po orbitama doživimo kao drugo iskustvo.
A onda, kada postanemo svjesni svega što nas veže za Zemlju, svega što čini da smo tijelo s težinom među drugim teškim tijelima, svjesni svega što u nama živi kao osjećaj naše zemaljske vezanosti, možemo to probuditi u svojim dušama. I to će biti treća stvar.
I iz ova tri unutarnja iskustva: iz onoga što smo dobili od mirnih zvijezda, što je kao jedna misao, ali sada sjaji u sebi, tka u sebi i postoji u sebi; kroz ono što imamo kada se stopimo s hodom vlastite Zemlje kroz kozmos, kada se stopimo sa svime što nam zvijezde lutalice govore svojim kretanjem, kada se osjećamo da se krećemo kroz kozmos, baš kao što sebe doživljavamo kao biće koje miruje u odnosu na mirne zvijezde; kada se tada, treće, osjećamo vezanima za Zemlju, kao dio Zemlje privučeni zemljinom snagom, tada ćemo, postupno i pravilno, sve više se približavati ulasku u duhovni svijet. I taj početak, svaki čovjek može danas učiniti.
Međutim, može se postaviti pitanje: kako to da tako malo ljudi to čini? Odgovor na ovo mora biti: većina ljudi zapravo ne želi takvo intimno iskustvo kako bi ušli u duhovnu oblast. Oni preziru takvo intimno iskustvo. Više vole burno iskustvo, tako da se s duhovnim svijetom susretnu sa svim osobinama osjetilnog svijeta.
Ljudi bi se danas lako uvjerili u duhovni svijet kad bi im se, naprimjer, iz duhovnog svijeta pojavio stol. Ali stolovi ne postoje u duhovnom svijetu; u duhovnom svijetu postoje samo duhovna bića. Njih treba percipirati onim u čovjeku, što je samo po sebi duhovno. Međutim, duhovno je ono što možemo iščitati iz mirnih zvijezda, ono što možemo osjetiti u kretanju zvijezda lutalica, ono što možemo osjetiti u silama kojima nas Zemlja drži, čineći nas ljudskim bićima Zemlje.
Stoga, svatko tko to želi razumjeti u sve pravilnijem smislu, mora to razumjeti i iznutra. Zdravim razumom može se razumjeti sve antropozofsko; ali razumjeti to iznutra, znači sve više to prenositi u svoj unutarnji život. Svatko tko to želi prenijeti u unutarnji život kao unutarnje razumijevanje, mora biti riješen da istinski dođe do takve unutarnje, intimne prakse koja proizlazi iz ova tri osjećaja, iskustva - kako ih nazivamo, nebitno je - u ova tri osjećaja, iskustva.
I danas, ono što vam kroz ovu Školu dolazi iz duhovnog svijeta, drage moje sestre i braćo, želi vam govoriti o tome kako, kroz intimnu vježbu svaki čovjek, može postati svjesniji veze između čovjeka i svijeta, nego što je naviknut to percipirati u vanjskoj svijesti.
Prvo se radi o tome da mi kao ljudska bića uistinu postanemo ono što zapravo jesmo u velikoj mjeri kao djeca. Kao djeca, mi smo gotovo u potpunosti osjetilni organi, oči i uši. Dijete sve što se događa u njegovoj okolini percipira kao da je cijelo njegovo tijelo osjetilni organ. Stoga oponaša sve, jer sve nastavlja vibrirati u njemu, i, zauzvrat, na isti način na koji vibrira u njemu, svojom voljom želi izaći iz toga.
Sada, dijete zapravo zadržava taj osjećaj, samo dok ga štitimo od toga da s njegovim osjećajem tijela, radi ono što kasnije radimo s tim osjećajem tijela kao odrasle osobe. Dijete zapravo razvija ovu unutarnju osjetilnu sposobnost dok god je nosi, dok god je još uvijek štitimo na način da nije izložena silama Zemlje. I zapravo je čudesno kod rasta čovjeka, da je njegovo osjetilno biće zaštićeno od utjecaja zemaljskih sila, sve dok je to osjetilno biće posebno živo.
U trenutku kada dijete stane na noge, i počne se kretati na način da su njegovi pokreti podložni silama Zemlje, te dijete mora održavati vlastitu ravnotežu, u tom trenutku prestaje i intimno osjetilno biće djeteta. Tako da čovjek, koji se ne može sjetiti ove prve faze svog čovještva, nema pojma što zapravo znači osjećati sebe, kao cijelog čovjeka, kao osjetilo. Ali ako želimo sve više i više doživljavati čovjeka u sebi, moramo sebe doživljavati kao takvo osjetilo, kao cijelog čovjeka. Ali onda moramo sebe doživljavati kao organ dodira, kao jedan, veliki organ dodira, koji je cijelo naše tijelo.
Vi, drage sestre i braćo, dodirujete nešto. To na vas pravi pritisak. Osjećate pritisak. Ili dodirom opažate teksturu površine. Ali u stvarnosti stalno dodirujete, svojim cijelim tijelom od vrha do dna ste postavljeni na Zemlji, i ispod sebe dodirujete Zemlju svojim tabanima. Jednostavno ste toliko navikli na to, da to ne primjećujete. Kad počnete to primjećivati, osjetit ćete se, kao ljudsko biće, unutar sila Zemlje. Otuda upozorenje na pragu duhovnog svijeta:
[Napisano je na ploči:]
O čovječe, dodirni cijelim svojim tijelom,
Kako sile Zemlje tebe u tvojoj egzistenciji podržavaju.
Ovim smo pustili da prva faza ovog unutarnjeg iskustva djeluje u nama.
Sada se ponovno možemo doživljavati kao čovjek koji dodiruje. Možemo iskusiti to dodirivanje, možemo se iznutra osjećati kao čovjek u kojem to dodirivanje tka i živi. Kada se uzdignemo do točke u kojoj osjećamo to dodirivanje, tada više ne opažamo zemaljske sile, već počinjemo percipirati sile vode u nama, fluidne sile koje se mreškaju i tkaju u našim tijelima, u obliku krvi i drugih tekućina. I u tim silama tada osjećamo, kako je sve što je u nama fluidno, sve što se mreška i tka kao tekućina, kako je povezano s eterom u svijetu.
[Na ploči je zapisano:]
O čovječe, doživi u punom opsegu svog dodira,
Kako bića vode, tebe u egzistenciji oblikuju.
Kad bi samo zemaljske sile, koje mi kao cjeloviti ljudi možemo dodirnuti, bile u nama, predstavljali bismo nešto što se neprestano raspada prema dolje. Sile vode u nama, zapravo nas oblikuju u oblikovano ljudsko tijelo iz kozmičkog etera. Na ono što je čvrsto u nama, što su čvrste zemaljske sile, samo Zemlja ima utjecaj. Na ono što je fluidno u nama, utječe cijeli široki svijet etera.
Ali onda, na trećoj razini, možemo dalje uroniti u ono što tka i živi unutar fluida. To možemo osjetiti iznutra, naprimjer, kada osjetimo svoj dah. Tada ćemo otkriti, kako nas, kao ljudska bića, neprestano njeguje esencija disanja, esencija zraka. Bili bismo bespomoćna djeca u svijetu, da nas ne prožimaju sile daha koje nas njeguju, koje nas iz bespomoćne djece pretvaraju u ljudska bića.
[Dalje je na ploči zapisano:]
O čovječe, osjeti u cijelom tkanju tvog života,
Kako sile zraka, tebe u egzistenciji njeguju.
A sada, nakon što smo se tako uzdigli do treće faze unutarnjeg iskustva, možemo dosegnuti četvrtu, gdje se iznutra osjećamo ugrijani, gdje postajemo svjesni vlastite topline koja nas ispunjava, topline u našem dahu, topline koja živi u svemu što je zračno u nama. Jer samo kroz ono što tka i živi u nama u zračnom obliku, toplina koja živi u nama, koja nas također tjelesno iznutra osvjetljava, generira se u nama.
Ali ono što u nama živi kao toplina, možemo dosegnuti mišlju. I tu leži vrlo značajna tajna ljudske prirode.
Drage moje sestre i braćo, ne možete dosegnuti mišlju, već samo unutarnjim iskustvom, kako sile vode plastično stvaraju u vama. Ne možete dosegnuti mišlju, već samo iznutra osjetiti, kako su zračne sile njegovatelji u vama. Možete biti zahvalni tim njegovateljima, možete voljeti te njegovatelje, ali ih ne možete izravno dosegnuti mišlju. Ali čovjek to može postići meditacijom, uranjanjem u njihovu toplinu mišlju, istinskim doživljavanjem sebe iznutra kao bića topline.
Liječnik dolazi s termometrom; mjeri toplinu izvana. Kao što toplina može varirati od jednog tijela do drugog, tako se i toplina iznutra, razlikuje ovisno o pojedinim organima. Može se misli usmjeriti na pojedinačne organe, i u sebi pronaći cijeli unutarnji organizam toplinski diferenciran. Čovjek može mislima dosegnuti toplinski organizam.
Ali onda, kada to imate, imate vrlo specifičan osjećaj. Taj osjećaj, drage moje sestre i braćo, sada treba postaviti ovdje na ovom mjestu pred vaše duše. Zamislite da ste to postigli, počevši od misli, da ste tu misao uronili u svoj organizam, dosežete diferenciranu toplinu: toplinu pluća, toplinu jetre, toplinu srca, sve su to zapravo u vama entiteti stvoreni božanskim stvaralačkim duhom. To dosežete mišlju. Tek tada znate, što je misao. Prije niste znali što je misao. Tek tada znate, da misao, povlačeći se u toplinu, pretvara prethodno puku toplinu, u plamen, u vatru. Jer misao vam se u običnom životu, pojavljuje neprimjetno u unutrašnjosti kao apstraktna misao. Kada je uronite u vlastito tijelo, misao vam se čini kao svjetlucava, blistava, ulazi u pluća, srce i jetru. Kao što se svjetlost koja izvire iz vašeg čela proteže prema dolje, tako i misao, diferencirajući se u različite nijanse boje, osvjetljava pojedinačne organe.
Ne može se jednostavno reći: promišljam sebe prema razlikama u svojoj toplini; mora se reći: osvjetljavam se kroz misao prema razlikama u svojoj toplini.
[Na ploči je napisano:]
O čovječe, promisli o cijelim strujama tvojih osjećaja,
Kako je moć vatre, tebi pomagač u egzistenciji.
Cjelina se tada može sažeti. Sve sadržano u ovih osam redaka može se sažeti, puštajući onome što je netko iznutra doživio da još jednom djeluje na dušu riječima:
[Elementi su napisani na ploči, iza odgovarajućih mantri:]
O čovječe, pogledaj sebe u oblasti elemenata.
Elementi:
Zemlja
Voda
Zrak
Vatra
Dakle, mjerite sebe, zračite kroz sebe, i jačate u odnosu na tijelo. Ali samo primijetite kako to jačanje, to mjerenje, prelazi iz više fizičkog osjećaja u moralni:
Ovdje imamo, prvo, podršku čovjeku, fizičku podršku. [U prvoj mantri, 'podržavaju' je podcrtano.]
Ovdje imamo plastične, formativne sile. [U drugoj mantri, 'oblikuju' je podcrtano.] To je još uvijek nešto fizičko, iako prožeto eterskim.
Ovdje imamo njegovatelje. [U trećoj mantri, 'njeguju' je podcrtano.] To je već nešto moralno. Jer kada se čovjek uzdigne iz vode u zrak, osjeća: bića u zraku već su prožeta moralom.
A u vatri imamo ne samo čuvare, već i pomagače [U četvrtoj mantri, 'pomagač' je podcrtano.], suputnike, bića iste prirode kao i mi.
Ali baš kao što čovjek na ovaj način osjeća tijelo, tako može i samu dušu. Međutim, ne smije se koncentrirati na elemente; mora se koncentrirati na ono što se kreće oko Zemlje u zvijezdama lutalicama, noseći sa sobom zračne i oceanske struje. Čovjek svoju tjelesnost osjeća u njegovoj duhovnosti, kada tijelo istražuje na način kako je objašnjeno; ali čovjek doživljava njegovu duševnost. Daljnji detalji bit će razrađeni na kasnijim satovima; danas će se ukratko zapisati što taj osjećaj duše omogućuje da doživimo.
[Dalje je zapisano na ploči.]
O čovječe, u dubini tvoje duše neka prevladaju,
Mudre svjetske moći zvijezda lutalica.
Opet, to se može sažeti u rečenici:
O čovječe, dokaži se kroz kozmičku sferu.
Ono kroz što također shvaćamo i doživljavamo duhovno u sebi, postiže se kada uzdignemo duh do mirnih zvijezda, do onih zvijezda koje nam, u svojim skupinama, šalju oblike i figure i tako postaju, takoreći, nebesko pismo za nas. Ako sačuvamo ono što je tako upisano u zvjezdano nebo, tada postajemo svjesni vlastite duhovnosti u sebi, one duhovnosti koja ne govori čovjeku osobno, već govori iz cijelog kozmosa.
[Na ploči je dalje napisano:]
O čovječe, sačuvaj u stvaralaštvu svog duha
Riječi nebeskog proglasa mirnih zvijezda.
Ukratko:
O čovječe, stvori sebe kroz nebesku mudrost.
Ne općenitim izjavama, ne s općim osjetima, sve više s našom dušom izlazimo iz tijela i prelazimo u univerzum, to činimo samo dohvaćajući, na tako specifičan način, element po element, kretanje zvijezda lutalica, smisao mirnih zvijezda. Čineći to, povezujemo se sa svijetom.
I primijetit ćemo, radeći to, da u takvoj vježbi, dovršavanjem njezina prvog dijela, u sebi osjećamo život, život svijeta:
[Pored prvih osam redaka mantre napisano je sljedeće:]
Život
Dovršetkom drugog dijela osjećamo se u ljubavi prema cijelom svijetu:
[Pored desetog i jedanaestog retka napisano je sljedeće:]
Ljubav
Dovršetkom trećeg dijela osjećamo se u pobožnosti:
[Pored trinaestog i četrnaestog retka napisano je sljedeće:]
Pobožnost
I to je uistinu uzdizanje čovjeka od života kroz ljubav do pobožnosti, do uistinu religioznog iskustva svijeta, koje se može doživjeti kroz takve mantričke riječi.
Ali onda, kada se to istinski doživi, kada konačno postanemo pobožni kroz takvu praksu, tada za nas svijet prestaje biti fizički. Tada si kažemo sa svom unutarnjom istinom: fizičko u svijetu je samo iluzija, maya; svijet je duh skroz naskroz. Kao ljudi pripadamo ovom duhu. I kada se osjećamo kao duh u duhovnom svijetu, tada smo s onu stranu praga duhovnog svijeta.
Ali onda, kada smo preko praga duhovnog svijeta, osjećamo kako naše tijelo drži na okupu, kroz svoju vanjsku tjelesnu snagu, mišljenje, osjećanje i volja; međutim, kako u ovom trenutku, kada u svom iskustvu postajemo oslobođeni tijela, mišljenje, osjećanje i volje, više nisu jedno, već trojstvo. Jer to je tako da, ujedinjujući se sa zemaljskim silama u zemlji, vodi, zraku i vatri, svoju volju usmjeravamo na Zemlju i kroz svoju volju postajemo jedno sa Zemljom.
Nadalje, kada osjetimo svoju dušu u ljubavi s kretanjem zvijezda lutalica, odnosno s duhovnim bićima koja žive u njima, sile kruženja kozmičkog prostora doživljavamo kao osjećaj. I kada možemo reći: u osjećaju kozmičkog prostora kreće se Sunce, u osjećaju kozmičkog prostora kreće se Merkur, u osjećaju kozmičkog prostora kreće se Mars, tada smo shvatili osjećaj u njegovoj kozmičkoj egzistenciji, odvojenoj od mišljenja i odvojenoj od volje.
A ako mišljenje možemo shvatiti na takav način da ga oslobodimo fizičke egzistencije, onda je to kao da se naše mišljenje vinulo daleko do mirnih zvijezda, i počivalo u samim mirnim zvijezdama. I kažemo si, kada smo stigli preko praga: moje mišljenje počiva u mirnim zvijezdama; moj osjećaj se kreće u zvijezdama lutalicama; moja volja je integrirana u sile Zemlje. A moje mišljenje, osjećaj i volja, u kozmosu su podijeljeni.
I moraju se ponovno spojiti. Ovdje na Zemlji, čovjek ne treba povezivati miljenje, osjećanje i volju, jer su oni za fizičkog čovjeka povezani time što je fizičko tijelo cjelina. Mišljenje, osjećanje i volja bi se neprestano raspadali, kad ih fizički čovjek ne bi držao na okupu, bez da čovjek to namjerava ili hoće. Ali sada su toliko odvojeni - mišljenje, osjećanje i volja - da mišljenje počiva gore kod zvijezda stajaćica, osjećaj se okreće s planetima, a volja se dolje integrira u sile Zemlje. I moramo stajati s čvrstom unutarnjom snagom i ujediniti to troje, koji leže daleko jedno od drugog, u jedinstvo kroz vlastite moći.
Da bismo to učinili, moramo iskusiti misao, osjećaj i volju, kao što jesmo kroz mantričku formulu, kako bismo mogli prenijeti nešto volje i osjećaja, misli koja je otišla do mirnih zvijezda; prenijeti nešto od misli i volje, osjećaju koji kruži sa zvijezdama lutalicama; prenijeti nešto od misli i osjećaja, volji koja je vezana za Zemlju.
Moramo, gledajući u mirne zvijezde, pobožno sebi reći: tu počiva tvoja misao. Ali ja cijelo ovo zvjezdano nebo dovodim u pokret, kao što to inače osjećaj čini s planetima, polako pomičem zvjezdano nebo u duhu. Osjećam sebe kao da me zvjezdano nebo privlači; želim se uzdići, kao cijeli čovjek želim postati jedno sa zvjezdanim nebom. Tako sam u misli vezane za mirne zvijezde, ugradio osjećanje i volju.
Sada gledam zvijezde lutalice i osjećam: moji vlastiti osjećaji kreću se unutar tih zvijezda lutalica. Ali nastojat ću se držati trenutka koji sam promatrao, koji se neprestano mijenja u zvijezdama lutalicama, čvrsto kao što inače stoje samo zvijezde stajaćice. I ja ću, cijelim svojim središnjim bićem, svime što pripada srcu i plućima, postati jedno s cijelim planetarnim sustavom. Tako sam mišljenje i volju pridružio osjećajima.
I kada postanem svjestan kako sam ja, kao čovjek, vezan za Zemlju kroz ovu mantričku formulu, tada bih trebao pomiješati osjećaje i misli, s tom vezom sa Zemljom. Trebao bih u sebi u mislima pokrenuti Zemlju, tako da kružim s njom poput zvijezde lutalice, nesvjestan njezine gravitacije; vezanost za Zemlju postaje mi kao da Zemlju nosim kroz kozmos. Osjećaj je pomiješan s voljom. Mišljenje miješam, kada se krećem sa Zemljom u mislima, ali tada mogu ponovno biti miran, meditirajući o samoj Zemlji kao mirnoj zvijezdi snagom vlastitog mišljenja.
Kada prakticiram takvu meditaciju i radim je stalno iznova, postupno počinjem osjećati sebe kao čovjeka u kozmosu, izvan tijela.
U tu svrhu, drage sestre i braćo, upotrijebimo mantričku izreku koja može imati posebno snažan učinak na dušu:
[Napisano je dalje na ploči:]
Nosi u iskustvu mišljenja
Što kao čista kontemplacija
- to znači: kao meditaciju, kao kontemplaciju -
U duši, svjetlucavo
sjaji
Osjećajući i voljom
I ti si duh
Među čistim duhovima
Kao drugo: Nosi u moći osjećaja
Koji, kao plemenita ljubav
Kroz dušu grijući
tkaju
Misleći i voljom
I ti si duša
U oblasti duhova
Kao treće: Nosi u moći volje
Što kao duhovni impulsi
Radeći oko duše
žive
Misleći i osjećajući
Promatraš samog sebe
Kao tijelo s duhovnih visina
Samo gledajući na ovaj način čovjekovo tijelo se pojavljuje u svom pravom obliku. Ono što se tako otkriva iz duhovnog svijeta, što posvećenik doživljava u duhovnom svijetu, kada se izrazi riječima, su mantričke riječi. a onaj tko ih proživljava, biva vođen u duhovni svijet.
Stoga je pravo vođenje u duhovni svijet kada vaša duša dopusti riječima da djeluju na nju:
Nosi u iskustvu mišljenja
Što kao čista kontemplacija
U duši, svjetlucavo
sjaji
Osjećajući i voljom
I ti si duh
Među čistim duhovima
Nosi u moći osjećaja
Koji, kao plemenita ljubav
Kroz dušu grijući
tkaju
Misleći i voljom
I ti si duša
U oblasti duhova
Nosi u moći volje
Što kao duhovni impulsi
Radeći oko duše
žive
Misleći i osjećajući
Promatraš samog sebe
Kao tijelo s duhovnih visina
Tada, kada vam ono što leži u takvim mantričkim riječima postane sve jasnije i jasnije, drage moje sestre i braćo, tada, ako stalno iznova dolazite na ove sate, ove riječi ćete čuti sa sve većim razumijevanjem, to jest, sa sve većim iskustvom svijeta:
O čovječe, spoznaj sebe!
Tako odjekuje kozmička riječ.
Čuješ je snagom duše,
Osjećaš je snagom duha.
Tko govori tako kozmički moćno?
Tko govori tako iskreno?
Djeluje li kroz daleki sjaj prostora
U tvojim osjetilima iskustvo sebe?
Odjekuje li kroz valove vremena
U tvom životu strujanje postanka?
Jesi li ti sam onaj koji
U prostoru osjeća, u vremenu živi?
Riječ je stvorena, tebi strana
Osjećajući u prostoru duševnu prazninu,
Jer moć misli
Gubiš u uništavajućoj struji vremena.
***
-
-