.
ČETVRTI SAT, Dornach, 7. ožujka 1924.
Moji dragi prijatelji! Prethodnih sati bili smo zaokupljeni susretom sa Čuvarom praga. I taj susret s Čuvarom praga moramo sve bolje razumjeti, razumjeti do te mjere, da sva ozbiljnost onoga što ovaj susret s Čuvarom praga podrazumijeva, neprestano stoji pred našom dušom. Jer tako smo ušli u područje koje se bitno razlikuje od drugih područja duhovnog života, onoga što smo navikli razmatrati unutar onoga što se u modernoj civilizaciji naziva duhovnim svijetom, upoznavanje duhovnog svijeta, i tako dalje. Susret s Čuvarom praga je zapravo prvo što čovjeku dolazi kada istinski i ozbiljno razmatra bilo kakav odnos prema duhovnom svijetu. Odnos s duhovnim svijetom ne može se dogoditi bez ovog razumijevanja susreta s Čuvarom praga. Jer tamo iza praga je duhovni svijet. Ako netko prima poruke iz duhovnog svijeta, onda te poruke treba shvatiti na takav način, da one zapravo uspostavljaju odnos prema duhovnom svijetu samo kao poruke, kao priprema.
Želio bih vašoj duši, dragi moji prijatelji, predstaviti ono što danas dolazi pred naše duše, prije svega pričom koja je preuzeta iz drevnih ezoteričnih tradicija.
Jednom je učenik bio primljen u misterije. Završio je preliminarne faze. I kada je dosegao određeni stadij zrelosti - što ne biste trebali zamišljati kao da je time ušao u bilo koje područje onoga što možda većina ljudi danas zamišlja kao vidovitost, već da je stupio u odnos s duhovnim svijetom - i kada je stupio u takav odnos, odnosno samo u odnos u kojem se s osjećajem primaju poruke iz duhovnog svijeta, učitelj mu reče:
Gle, kada ti govorim, riječi koje ti govorim nisu samo ljudske riječi; ono što imam za reći samo je zaodjenuto ljudskim riječima. Ono što ti imam reći su božanske misli, a te božanske misli su ti u prvom redu izražene ljudskim riječima. Ali moraš shvatiti da se obraćam svemu u tvojoj duši. Sve svoje misli, sve svoje osjećaje, svu svoju volju, moraš dati riječima koje ti upućujem u ime bogova. Onome što ti govorim moraš dati sav entuzijazam svoje duše, svu svoju unutarnju toplinu, svu svoju unutarnju vatru. Moraš biti potpuno budan; budan onoliko jako koliko možeš razviti u svom životu duše.
Ali postoji jedna moć duše na koju se isprva ne pozivam, uopće ne: to je tvoje pamćenje, to je tvoja sposobnost pamćenja. I zadovoljan sam ako uopće ne zapamtiš ono što ti kažem. Bit ću sretan ako već sutra zaboraviš što sam ti rekao. Jer ono što ti obično nazivaš svojim pamćenjem, što drugi ljudi nazivaju tvojim pamćenjem, u prvom redu je usklađeno samo sa zemaljskim stvarima, nije usklađeno s božanskim stvarima. I kada se sutra ponovno pojaviš preda mnom, i ja ti budem ponovno govorio, pozivajući se na tvoje misli, osjećaje, volju, na sav tvoj entuzijazam, na svu tvoju toplinu, na svu tvoju unutarnju vatru, na svu budnost tvoje duše, tada će sve ove moći tvoje duše biti nove u odgovoru na ono, što bi trebao primiti. Trebao bi biti nov i svježe živ, i tako prekosutra i tako sljedećeg dana. Svaki dan bi trebao biti nov i svježe živ.
Kažem, ne pozivam se na tvoje pamćenje, ne pozivam se na tvoju sposobnost sjećanja. Ali u isto vrijeme ne kažem, da sutra neće biti ništa od onoga što je danas rečeno. Ali to ne bi trebao držati samo u svom sjećanju. Trebao bi pričekati i vidjeti što tvoje pamćenje radi s tim. Ali ono što će te voditi do mene sutra u novom izdanju, bit će tvoji osjećaji, bit će to najdublji osjećaj u tvojoj duši. On će čuvati ono što ti je danas rečeno. Jer gle, pamćenje, moć prisjećanja, to je tu za učenje. Ali ono, što ti ezoterik govori, nije namijenjeno samo za učenje, već je zamišljeno za življenje i svakog sata, kada ti pristupi, morao bi to moći ponovno iskusiti, bez pomoći konceptualnog pamćenja i moći predodžbi.
Zaista je tako. Ezoteričnim istinama trebamo pristupiti na takav način da nam nikada ne padne na pamet: ja to zapravo već znam. Bit ezoterije nije u znanju, već u izravnom iskustvu. A iznutra, u dubljim slojevima našeg duševnog života od onoga gdje je ukorijenjeno sjećanje, ezoterika bi nas trebala zahvatiti i trebala bi se sačuvati.
Ako vi, moji dragi prijatelji, razmislite o ovome, iz ovog razmatranja ćete imati mnogo toga za razumijevanje pravog ezoteričnog života u dogledno vrijeme. Jer mora se ozbiljno shvatiti, da u trenutku kada prihvatimo ezoteričnu informaciju, naše puko razumijevanje istih u nama izaziva drugačiji odnos mišljenja, osjećanja i volje, od onog na koji smo navikli u našoj svakodnevnoj svijesti.
U svakodnevnoj svijesti u čovjeku, mišljenje, osjećanje i volja, blisko su povezani. Možemo uzeti vrlo, rekao bih, trivijalan primjer, pa ćemo se moći uvjeriti koliko su mišljenje osjećanje i volja, usko povezani u običnom životu, u običnoj svijesti. Zamislite samo, poznajete osobu, bilo koju osobu, s tom osobom ste imali blizak ili dalek odnos. Ono što ste doživjeli s njom, upili ste u svoje sjećanje i proželi svojim osjećajima. Kada dođete u kontakt s nekom osobom, to vas dovodi do određenih impulsa u vašem djelovanju, u cjelokupnom ponašanju prema njoj. Živite dalje s mislima, s osjećajima prema ovim ljudima. Jednog dana netko dođe, podsjeti vas na tu osobu, kaže koju riječ o toj osobi, pobudi u vama misao o toj osobi. U vama će se odmah zasvijetliti isti osjećaji koje inače imate protiv ove osobe, ili za tu osobu. Ako ste je voljeli, zasvijetliti vaša će ljubav, ako ste je mrzili, zasvijetliti će vaša mržnja. Ako ste htjeli s njom učiniti ovo ili ono, postaje jasno da ste htjeli s njom učiniti ovo ili ono. Ne možete odvojiti osjećaje i volju prema toj osobi, od misli koje imate o toj osobi.
Osoba koja je još uvijek u takvom raspoloženju duše, zapravo u pravom smislu ne može razumjeti ezoterične istine, samo osoba koja je sposobna za sljedeće, naprimjer, može razumjeti ezoterične istine u pravom smislu. Ona poznaje osobu, ima vrlo specifičan odnos s tom osobom. Postoje određene stvari o ovoj osobi koje ona smatra izrazito antipatičnima. Podsjećana je na tu osobu i može zamisliti tu osobu, a da joj nekako u duši ne sinu antipatije koje nosi prema toj osobi. Može zaista misliti na to.
Zamislite, dragi moji prijatelji, recimo, da je donekle teško, jednostavno misliti na svog neprijatelja, a da to ne izazove neprijateljske osjećaje. Takve se stvari mogu vježbati pravilnim shvaćanjem umjetnosti. Netko se može zapitati: jesam li ja, naprimjer, sposoban zamisliti, čisto imati predodžbu, recimo tako odvratnih likova, kakve ponekad Shakespeare opisuje? Kad bih u životu sreo te ljude, imao bih mnogo antipatija prema njima. Barem mogu umjetnički, možda baš zato jer su tako prvoklasni negativci, objektivno predstaviti sebi, samo misliti o njima. U sferi umjetnosti to je ljudima ponekad moguće; jer nemaju uvijek želju, kada negativca Shakespearea vide na pozornici, skočiti i pretući ga. Tako je ja polju umjetnosti moguće odvojiti mišljenje od osjećaja.
No, da bi netko bio pravi ezoterik mora i to moći postići u životu. U trenutku kada ono što je rečeno iz ezoterije treba ispravno prodrijeti u dušu, mora biti moguće na ovaj način odvojiti mišljenje od osjećaja. Jer se ne odvaja samo od sebe. Prije svega, kada razmišljamo o stvarima ezoterije, one su tako snažno, rekao bih, ugrađene u naše misli, i po prirodi su toliko udaljene od osobnog osjećaja, da ih uopće ne možemo shvatiti osim ako ih ne shvatimo čistim mislima. Ali ako ne želimo slušati ezoteriju kao vreća slame i ravnodušno puštati da pored nas sve prolazi, tada moramo razviti osjećaje i impulse volje koji su odvojeni od onoga što nam daje misao. Jer osjećaje treba razvijati, jer ezoterija ne smije ostati hladno, ledeno polje koje samo prelijeva naše razumijevanje, ezoterija nas treba uroniti u blistavi entuzijazam. Ali ovaj entuzijazam, ovaj svijet osjećaja, ako neće doći iz misli, mora doći od nekog sasvim drugog mjesta.
Vidite, ako želimo da se naš svijet osjećaja zagrije na pravi način, moramo biti načisto s činjenicom da ako govorimo ispravno iz perspektive ezoterije, ono izgovoreno je iz sfere bogova i da svoje osjećaje sada ne usmjeravamo prema mislima, već prema stvarnostima.
Zato sam na prvom satu koji sam održao za prvi razred, govorio o školi, odnosno o pravom duhu koji prolazi školom, te da je potrebno da shvatimo da škola ne nastaje iz neke osobne namjere, već da je ona željena i ustanovljena iz duhovnog svijeta. Ako tako gledamo na školu, onda će nam postojanje škole dati potreban entuzijazam.
A onda ćemo shvatiti još nešto. Da, dragi moji prijatelji, u običnom životu i u običnoj znanosti, čovjek nam govori riječi. I dok razumijemo riječi, misli koje nam se trebaju prenijeti, dolaze do nas, jer leže u riječima. Ezoterik se također mora služiti riječima, jer mora govoriti. No riječi su mu potrebne samo kao prilika da se uoči kako duh u svojoj stvarnosti struji i približava se i kako se želi uliti u srca ljudi.
Stoga je nužno da se u ezoternoj školi postupno razvija osjetilo, za slušanje onoga iza riječi. A kada se razvije ovaj osjećaj, steći će se ono što se u ezoterijskim strujama oduvijek spominjalo s tako velikom svetošću u odnosu na ono ezoterično, naviknut će se na tišinu, svetu tišinu. A ta sveta tišina povezana je s nečim drugim, bez čega ezoterija ne može koristiti ljudima. Povezana je s onim što nam je stvarno potrebno za ezoteriju. Povezana je s najdubljom ljudskom poniznošću. A bez najdublje ljudske poniznosti nemoguće je pristupiti ezoteriji. Zašto? Da, kada smo potaknuti da slušamo iza riječi, tada se obraćamo najdubljem biću naše duše; ne pozivamo se na naše pamćenje, već na najdublje biće naše duše. Ovdje dolazi do izražaja naša sposobnost, ovdje razmatramo koliko daleko možemo čuti iza riječi. I dobro je da što više slušamo, za sebe, za našu vlastitu dušu. No bilo bi dobro da ono što nam se pojavi u duši, da to smatramo mjerodavnim do te mjere, da to možemo ponijeti u svijet kao nešto apsolutno valjano. Trebat će nam dugo vremena - pogotovo ako slušamo iza riječi - trebat će nam dosta vremena da se pomirimo sami sa sobom. I trebali bismo razviti takvo raspoloženje da ezoterija prvo mora živjeti u svojoj punini u tkanju duše bez riječi, prije nego što se može smatrati zrelim u nama.
Stoga se s ezoterijom moramo vratiti, od onoga što leži u smislu riječi u običnom životu, onome što leži u dubljem razumijevanju duše. I to je ono što nam je predstavljeno na posljednjem satu razreda, kada sam vam, dragi prijatelji, predstavio mantričke izreke, gdje je važno skandiranje: pri čemu je važno da je prva izreka imala trohejski ritam, druga izreka je imala jambski ritam, treća izreka je imala spondejski ritam. Tek kada u sebi osjetimo kako se u trohejskom ritmu spuštamo s planine u dolinu, i osjetimo, ispravno shvaćajući ono što se odnosi na naše misli, kada svojom dušom osjetimo to spuštanje s nebeskog na zemaljsko niz dolinu, tada osjećamo raspoloženje u odnosu na tkanje naših misli. Dakle, ova je izreka bila trohejska, počinjala je naglašenim slogom, spuštala se do nenaglašenog sloga i imala je za cilj da u nama izazove, takoreći, duhovni krvotok koji bi ulazio u duhovni prostor. Tamo samo ne stojimo, aktivirajući takvu mantru u svojoj duši, ili čak izražavajući nešto u mislima, već se krećemo s onim što se duhovno kreće u svijetu, s ljudskim mislima koje tkaju u ljudskoj duši. I tako je prva izreka koja se odnosi na tkanje misli bila:
Pogledajte tkanje misli u sebi:
Doživljavate privid svijeta,
Vaše sebstvo se skriva od vas;
Zaronite ispod privida:
Etersko biće puše u vama;
Vaše sebstvo, treba poštovati
Bića koja vode vaš duh.
Da, bogovi su nas uzeli k sebi dajući nam misli. I dižemo se - doživljavajući misli koje tkaju u našoj duši - dižemo se s vrhova na koje su nas bogovi postavili darivajući nam misli, silazimo s tih vrhova u doline, gdje tim mislima grlimo i hvatamo zemaljske stvari.
S osjećajima stvari stoje drugačije. Ispravno se ponašamo u duši kada osjećamo da stojimo na dnu doline i želimo se kroz svoje osjećaje, kao po duhovnim ljestvama, popeti do bogova. Osjećaj nas vodi u suprotno valovito kretanje, odozdo prema gore. Stoga je mantrička izreka jampska. Počinje lagano naglašenim slogom i penje se do jako naglašenog sloga. I trebali bismo osjetiti ovo:
Slušajte struje osjećaja u sebi:
U tebi se miješaju privid i stvarnost,
Sebstvo se klanja prividu;
Zato uronite u blistavu egzistenciju:
I kozmičke duševne moći su u vama.
Sebstvo, treba razmotriti
Životne snage vlastite duše.
Stvari su opet drugačije kada dođemo do volje. Ako želimo doći do volje, tada moramo postati svjesni kako je naša ljudska priroda zapravo podijeljena u nama. Tada se moramo približiti bogovima u osjećaju i moramo moći roditi impuls volje, na pola puta kroz snagu osjećaja. To je moguće samo kada meditiramo spondejski. Naglašeni slog, naglašeni slog počinje:
Neka u tebi prevlada impuls volje:
On izbija iz svih iluzornih bića.
Iz sebstva stvara;
Predaj mu sav svoj posjed:
Ispunjen je kozmičkom snagom duha;
Vaše sebstvo, trebalo bi zgrabiti
Svjetsku moć stvaranja u duhovnom 'Ja'.
I rekao sam prošli put: ovdje nije stvar samo u tome da shvatimo značenje riječi, već da shvatimo ono što leži u kretanju riječi i uvlači našu dušu u to kretanje. Na taj način više se ne oslanjamo samo na sebe, već urastamo u svijet.
Riječi, shvaćene samo u njihovom značenju, ostavljaju nas same s nama. Ali ono o čemu se u ezoteriji radi je da rastemo zajedno sa svijetom, da sve više izlazimo iz sebe. Samo izlaskom iz sebe možemo izdržati odvojenost mišljenja, osjećaja i volje. Iznutra, naše tjelesno 'Ja' drži zajedno mišljenje, osjećanje i volju, za našu svakodnevnu svijest. Vani ih na okupu moraju držati bogovi. Ali moramo ući u božansko biće. Moramo rasti zajedno sa svijetom. Moramo doista naučiti razviti to raspoloženje kroz koje učimo sebi reći, sa svom iskrenošću i ozbiljnošću: ovdje imam svoju ruku; gledam je. Tu stoji drvo; pogledam ga. Gledam svoju ruku: to si ti; gledam drvo: to si ti; gledam u oblak: to si ti. Gledam dugu: to si ti; gledam grmljavinu: to si ti; gledam u munju: to si ti. Osjećam se jedno sa svijetom.
Apstraktno, to znači nepošteno, to je lako postići. Konkretno, to znači iskreno, čovjeku je potrebno svladati mnogo unutarnjih izazova da bi se to postiglo. Samo ako se ne boji proći te unutarnje izazove doći će u raspoloženje koje mu treba.
Jer pitanje pred ezoterikom mora biti, dragi moji prijatelj: gledam svoju ruku; ona pripada meni. Što bih postao u ovozemaljskom životu, koji je započeo prije nekoliko desetljeća, da nisam imao ruku? Bila je neophodna za sve što sam postao. Ali stablo: stablo, kakvo danas stoji pred nama, u svojoj strukturi u staroj egzistenciji Mjeseca, nastalo je iz cijelog lunarnog organizma. Ono što je bilo u cijelom mjesečevom organizmu, nije moglo biti, bez da nastane struktura stabla. U to vrijeme je, međutim, iz cijele lunarne egzistencije nastala osnova mog mišljenja. Ruka je potrebna samo za moje sadašnje zemaljsko postojanje. Stablo je neophodno, da bih postao misleće biće. Kako mi moja ruka može biti vrijednija od stabla? Kako moju ruku, mogu više smatrati dijelom mog tijela nego stablo? Ono što nazivam vanjskim svijetom, postupno počinjem smatrati mnogo više dijelom svog unutarnjeg bića, nego ono što mogu smatrati unutrašnjošću svoje tjelesnosti za ovu inkarnaciju. Ali osjećati to u svoj dubini i iskrenosti, mora se naučiti.
I danas želimo predstaviti tri izreke, mantričke izreke, kroz koje se ovaj osjećaj jedinstva sa svom takozvanom vanjskom egzistencijom, može postupno duboko utisnuti u dušu.
Prije svega, kako se odnosimo prema vanjskoj egzistenciji? Gledamo dolje u Zemlju: osjećamo se ovisnima o ovoj Zemlji; daje nam ono što nam je potrebno za vanjski život.
Gledamo u daljinu: ujutro dolazi Sunce; tamo Sunce zalazi na večer; svjetlost, kao da se širi Zemljom; dolazi iz daljine, odlazi u daljinu.
Gledamo gore: zvjezdano nebo noću, tajanstveno nam se obraća.
U ovom trostrukom pogledu odredili smo svoj odnos prema svijetu: gledam dolje, gledam u daljinu, gledam gore. Ali učinimo to s intenzivnom sviješću, učinimo to onako kako je sadržano u sljedećim mantričkim izrekama:
Osjetite kako zemljine dubine
Njene moći tvom biću
Pritiskaju u udove tijela.
Gubiš sebe u njima,
Ako ti svojom voljom bespomoćno
Njoj težnje povjeriš;
Zamračuje ti 'Ja'.
[Ovaj stih je sada napisan na ploči.]
Osjetite kako zemljine dubine
Njene moći tvom biću
Pritiskaju u udove tijela.
Gubiš sebe u njima,
- u moćima -
Ako ti svojom voljom bespomoćno
Njoj težnje povjeriš;
Zamračuje ti 'Ja'.
Da, to je to, dragi moji prijatelji, da moramo ukloniti ono što nas za Zemlju vezuje i veže, ne povezivati to u punoj svijesti s našom ljudskom prirodom. Gledamo dolje u Zemlju, znamo da se u njoj stvaraju kristali, da pomiče tlo s jednog mjesta na drugo, znamo da djeluje gravitacijom, da privlači kamen i pušta ga da padne na Zemlju, znamo da nas privlači. Mislimo o svemu tome. Ne mislimo da u nama žive nagoni, instinkti, želje, strasti, da u nama živi sve što smatramo dijelom niže ljudske prirode i da to pripada Zemlji. Kad pogledamo dolje i kažemo, što to Zemlja čini u nama, onda se trebamo sjetiti: u nama leži, od Zemlje stvoreno, sve ono što nas želi odvući ispod čovjeka, što želi potamniti naše 'Ja', što nas želi otjerati u podljudsko. No, moramo biti svjesni da smo toliko povezani sa Zemljom da - unatoč svoj ljepoti i veličini onoga što se prostire po površini Zemlje - za nas ljude, ono što nas vuče prema dolje, ujedno je i ono što nas vuče u podljudsko. Iskrenim priznanjem toga razvijamo se u prave ljude.
Tada, tada ćemo biti u poziciji ne samo gledati prema dolje, razvijajući se kao ljudi, već gledati u daljine koje su na istoj razini kao i mi; da skrenemo pogled na sve to što u izvjesnom smislu kruži oko Zemlje i upija našu čovječnost u svoje krugove. U fizičkom nešto počinje što nas, u određenom smislu, uzdiže iznad silaznih sila zemljinih dubina. Kroz sile zemaljskih dubina čovjek može postati zao; ne tako lako kroz dah, koji također pripada onome što kruži oko Zemlje; još manje kroz svjetlost koju Sunce pušta u zemaljski krug. Ali dah i svjetlost smatramo nečim što nema duhovno značenje. Ali u dahu i svijetlu žive bogovi. I moramo biti svjesni da, posebno u svijetlu, vladaju božanske sile, i da drugačije vladaju, dok prolaze kroz nas ljude, nego sile zemaljske dubine.
Ali toga postajemo svjesni u drugoj mantričkoj izreci:
[Drugi stih odmah je zapisan na ploču]
Osjećaj se kao iz širina svijeta
Božanske moći svijetle u tvom duhu
Neka zasjaju u tvojoj duši.
Pronađi sebe u njihovoj ljubavi,
Oni stvaraju dah mudrosti.
Sebe kao njihovog u njihovim krugovima
Jakog za dobro duhovno stvaranje.
Nismo uvijek svjesni da možemo voljeti ono što prolazi našom Zemljom kao svjetlost, bila to svjetlost Sunca ili zvijezda. Nismo uvijek toga svjesni. Ali kada smo svjesni da možemo voljeti sunčevu svjetlost, da je možemo voljeti toplo poput prijatelja, tada također saznajemo kako bogovi kruže Zemljom u svom svjetlosnom ruhu. Tada puko sunčevo svijetlo prestaje jarko sjati nad Zemljom, tada sunčevo svijetlo postaje ruho bogova. I bogovi hodaju Zemljom u sjajnom ruhu. I tada ono, što doživimo sa svjetlom, uistinu za nas postaje mudrost. Tada bogovi donose svoju mudrost u naša srca, u naše duše. I onda smo zapravo, s diferencijacijom u našim osjećajima, zapravo smo se uzdigli.
Prvo smo razvili odgovarajuće osjećaje prema silama iz dubine Zemlje. Ispravno smo osjetili dio naše ljudskosti koji pripada silama zemaljskih dubina. Uzdigli smo se do onog višeg dijela našeg bića koji pripada božanskim bićima koja se kreću Zemljom u sjajnom ruhu i koja ne žele čovjeka ostaviti u zemaljskoj sferi, već ga žele primiti u svoje krugove dok on hoda po Zemlji, tako da u njihovim krugovima može nastaviti hodati kada prođe kroz vrata smrti. Jer nas bogovi ne žele ostaviti same na Zemlji, žele nas uvući u svoje krugove. Od nas žele napraviti bića koja žive među njima. Sile dubine Zemlje, žele nas otrgnuti od moći bogova.
Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.
Ali to moramo osjetiti, također tako što ćemo se smjestiti u svijet i identificirati s njim i osjećati da smo s njim jedno.
Ali još nismo preuzeli svoju punu ljudskost u našu svijest, ako nismo u stanju i podići pogled. Moramo gledati u dubine, moramo gledati u širine, moramo gledati u visine, i moramo aktivirati jednu svakodnevnu svijest koja miješa dubinu, širinu i visinu, moramo razlikovati svijest o dubini, svijest o širini i svijest o visini.
[Treći stih je napisan na ploči.]
Osjećaj se kao u nebeskim visinama
Sebstvo može živjeti nesebično
To možemo osjetiti kada svjesno gledamo u visine. Zamislite samo, dragi moji prijatelji, stojite na polju i gledate u nebeske visine u zvjezdano nebo. Sada je jasnije, ako samo odaberemo ovu priliku; naravno, to se može dogoditi i pri punoj svjetlosti Sunca. Ali jasnije je, kada osjetimo da stojimo vani u polju i gledamo u zvjezdano nebo. Osjećamo se jedno s ovim svijetom; osjećamo: to si ti. Ali točka na kojoj stojimo na Zemlji, koju smatramo toliko vrijednom da o njoj uvijek govorimo samo kao o sebi, kad pogledamo u daljinu nestaje. Raširena je u polukuglu. Ako ispravno osjećamo, tada usko jastvo prestaje i postaje nesebično, jer je beskrajno rašireno u prostranstvu visina:
Osjećaj se kao u nebeskim visinama
Sebstvo može živjeti nesebično
[Nastavlja se:]
Kada duhom ispunjena moć misli
Težnju za visinama slijediti želi
Svatko tko je doista osjetio kako, uz strujanje sunčeve svjetlosti koja se kreće Zemljom u svojim svijetlećim haljama, bogovi svakim dahom ulaze i izlaze iz ljudskih duša, i tko tada podigne pogled u visine neba, osjećajući se nesebično u svom sebstvu, već je došao do toga da također razvije ono što dolazi u sljedećim redovima, u sljedećim redovima dakle:
Osjećaj se kao u nebeskim visinama
Sebstvo može živjeti nesebično
Kada duhom ispunjena moć misli
Težnju za visinama slijediti želi
[Nastavlja se:]
I hrabro sluša riječ,
Što odozgo milostivo zvuči
U čovjekovu pravom biću.
Visine govore. I kao što možemo rasti zajedno u ljubavi s bogovima koji se kreću Zemljom u sjajnim haljama, tako možemo rasti zajedno s riječju koja odjekuje s visina, ako razvijemo smisao da snagama misli stremimo u nebeske visine.
Ali, dragi moji prijatelji, moći ćete pravilno iskusiti ove osjećaje, koji vašu svijest čine sviješću dubine, širine i visine, ako možete suprotstaviti suprotne izreke [treće, druge i prve zvijeri] tako duboko i živo za dušu s ovim [na ploči stoje tri izreke].
Stupaš pred Čuvara praga. Žive misaone predodžbe toga trebale bi prevladati u vašoj duši. Čuvar praga vam pokazuje treću od zvijeri o kojima smo govorili na zadnjih nekoliko sati. Ono što odjekuje u vama je ono što karakterizira ova treća životinja:
Stakleno oko treće zvijeri,
To je zla protuslika
Mišljenja, koje u tebi
Sebe negira i bira smrt,
Odbacujući duhovne sile
Koje su ga držale duhovno živim
U duhovnim poljima prije tvog zemaljskog života.
To je ono što nas vuče prema dolje.
Tome možemo pobjeći ako hrabro sebi kažemo:
Osjetite kako zemljine dubine
Njene moći tvom biću
Pritiskaju u udove tijela.
Gubiš sebe u njima,
Ako ti svojom voljom bespomoćno
Njoj težnje povjeriš;
Zamračuje ti 'Ja'.
Tu su [obje izreke] još uvijek za pogled, rekao bih, malo različite, kada promatrate životinju, kada promatrate ono što grabi. Razmotrite kako jedna od mantri zvuči slično drugoj, obje karakteriziraju povlačenje prema dolje, samo jedna konkretno opisuje životinju, druga postaje svjesna.
Ali idemo drugoj zvijeri, i uzmimo ono, što nas otme drugoj zvijeri; ako stavimo dvije mantričke izreke jednu pored druge, raspoloženje postaje potpuno drugačije. Jedan put je jeziv opis druge zvijeri, s druge strane postoji apel bogovima koji nam dolaze u sjajnim haljinama. I čujmo ove dvije mantričke izreke jednu pored druge, koliko su različite u cijeloj stilizaciji:
Podrugljivo lice druge zvijeri,
To je zla protusila osjećaja
Koja izdubljuje vlastitu dušu
I njoj stvara prazninu lišenu života
Umjesto duhovnog sadržaja,
Koja je prije tvoje zemaljske egzistencije
Bila osvijetljena od duhovne moći Sunca.
Osjećaj se kao iz širina svijeta
Božanske moći svijetle u tvom duhu
Neka zasjaju u tvojoj duši.
Pronađi sebe u njihovoj ljubavi,
Oni stvaraju dah mudrosti
Sebe kao njihovog u njihovim krugovima
Jakog za dobro duhovno stvaranje.
Kako prvo karakteriziramo treću životinju, još uvijek se moramo smjestiti uz ovu treću životinju u ovoj mantričkoj izreci [Osjetite kako zemljine dubine....]. U početku se ne možemo otrgnuti, samo smo potaknuti da postanemo svjesni kamo nas ova životinja želi voditi. Kada se okrenemo drugoj životinji i korisnoj mantričkoj izreci [Osjećaj se kao iz širina svijeta....], izreka je već osmišljena da nas odvede daleko od životinje koju karakteriziramo kao s podrugljivim licem zbog njezine okrutnosti.
A sada pristupimo prvoj i vidjet ćemo kako izgledaju karakteristike prve zvijeri, koja nas želi spriječiti da posvetimo svoj život gledajući u nebeske visine, kako se ova prva zvijer odlikuje svojim stilom i kako se od te zvijeri otrgnemo u svojoj nutrini kada se okrenemo onoj mantričkoj izreci koja nas upućuje u nebeske visine:
Koštani duh prvi zvijeri,
Zla kreativna moć volje
Koja otuđuje naše vlastito tijelo
Od vlastitih duševnih moći
I posvećuje ga protivničkim silama,
Koja biće svijeta od bića bogova
U budućnosti želi lišiti.
I sada: kao da želimo spaliti ono što je rečeno u ovoj izreci i uzdići se u plamenu, tako stoji i druga izreka - koja će biti tješitelj i dati milost, onome što jest prva zvijer, kroz vlastitu hrabrost moći duše - nasuprot njoj stoji druga izreka:
Osjećaj se kao u nebeskim visinama
Sebstvo može živjeti nesebično
Kada duhom ispunjena moć misli
Težnju za visinama slijediti želi
I hrabro sluša riječ,
Što odozgo milostivo zvuči
U čovjekovu pravom biću.
Vidite, vidjeli smo prošli put da preuzimamo unutarnji ritam kada želimo ući u tkanje bića svijetla svijeta sa svojim vlastitim bićem, dakle, danas se moramo upoznati s time kako stvari koje nam se sada približavaju u ovom ezoterizmu, imaju unutarnju vezu i kako se uvijek moramo vraćati na ono što je bilo prije, ne samo s obzirom na značenje riječi, jer to uvijek ostaje zemaljsko, već se moramo vraćati kroz raspoloženje. I to raspoloženje doći će nam iz cjeline, ali će nam doći i iz detalja.
Jer uzmite prvu izreku: "Osjetite kako zemljine dubine". Tako smo upućeni na dubine Zemlje. A druga izreka nas upućuje na "Stakleno oko treće zvijeri". Stoje jedna do druge.
U drugoj izreci, "Osjećaj se kao iz širina svijeta": osjećamo bogove kako se približavaju u svojim haljama od svijetla. Ovdje smo uzdignuti, ako to doista možemo osjetiti, iznad onoga što se ruga božanskom u svijetu. "Podrugljivo lice druge zvijeri" uistinu je izbrisano jarkom sunčevom svjetlošću, ako samo duhovno shvatimo jarku sunčevu svjetlost.
I treća izreka, kako počinje: "Koštani duh prvi zvijeri", paraliziran nas. Zagrijemo se tek kad se oslobodimo svoje paralize gledajući u nebeske visine.
I tako možemo reći:
Ako vidite stakleno oko treće zvijeri, stanite čvrsto i osjetite što dubine Zemlje žele od vas.
Kad vidite podrugljivo lice druge zvijeri, primite sunčevu svjetlost punu ljubavi.
Ako te smrzne koštani duh prve zvijeri, zagrij se ljudski kao čovjek uzdignuvši toplinu srca u nebeske visine.
Na taj način postupno bismo se trebali upoznavati s duhovnim životom, a taj će duhovni život sve više urastati u našu dušu.
*
Dragi moji prijatelji, potrebno je da dodam jednu malu rečenicu. Jer sama škola mora živjeti ozbiljno i treba ozbiljno shvatiti ono što sam rekao one srijede kada sam govorio o uvjetima u školi: bio sam prisiljen povući certifikat za ovaj prvi razred od osobe koja je, propustivši učiniti ono što je trebala učiniti u svojoj službi ovdje, mogla izazvati veliku nesreću. Ovo spominjem iz posebnog razloga jer želim naznačiti da će se ono što je ovdje na božićnom susretu naznačeno kao namjere, zapravo ozbiljno shvatiti. I molim vas da ovo ubuduće ne shvatite kao puku govornu figuru, kada se tvrdi da se ova ezoterna škola smatra željenom od strane duhovnog svijeta, i da u ovom trenutku, ako netko ne želi biti pravi predstavnik antropozofskog pokreta, škola mora imati pravo povući njegov certifikat za školu. Ozbiljno ističem i stoga ne mogu ne spomenuti da je nekoj osobi certifikat već morao biti povučen - barem na određeno vrijeme, dok dotična osoba svojim ponašanjem ne dokaže suprotno. U ovu školu ćemo urasti na pravi način samo ako napustimo sve one zaigrane poglede na antropozofski pokret koji su nanijeli tako veliku štetu unutar ovog antropozofskog pokreta. Moramo urasti u punu ozbiljnost ezoterije. - I - moram to danas ponoviti - još nije svakome svanulo što se mislilo s Božićnom konferencijom. No, uprava škole će biti na oprezu i ovaj put će stvarno ozbiljno shvatiti ozbiljnost škole.
Uzmimo ovo kao nešto značajno što pripada današnjem satu.
-
-