.- Predrasude navodne znanosti
Svakako je istina da u suvremenom duhovnom životu postoji mnogo toga što onima koji traže istinu otežava prihvaćanje duhovno znanstvenih (teozofskih) uvida. Ono što je rečeno u esejima o 'Vitalnim pitanjima teozofskog pokreta', može biti pokazatelj razloga koji postoje u tom smjeru, posebno među savjesnim tražiteljima istine. Mnoge izjave duhovnih znanstvenika moraju se činiti sasvim fantastičnima, onima koji ih propituju u odnosu na određene sudove za koje vjeruju da ih moraju formirati iz onoga što su naučili iz prirodoznanstvenog istraživanja. I osim toga, to istraživanje može ukazati na ogromne blagoslove koje je donijelo i nastavlja donositi ljudskom napretku. Kako samo izgleda neodoljivo kada osoba koja svoj svjetonazor želi izgraditi isključivo na rezultatima ovog istraživanja, može ponosno reći riječi: "Međutim, ljudska znanost do danas nigdje nije otkrila trag raja, života umrlih, ili osobnog Boga - ova neumoljiva znanost koja istražuje i secira sve, koja ne izbjegava nijednu misteriju, koja istražuje nebesa iza maglica, analizira beskonačno male atome živih stanica i kemijskih tijela, secira supstancu Sunca, ukapljuje zrak, i uskoro će čak bežično telegrafirati s jednog kraja Zemlje na drugi, koja već vidi kroz neprozirna tijela, uvodi navigaciju pod vodom i u zraku, i otvara nove horizonte kroz radij i druga otkrića; ova znanost, koja, nakon što je pokazala istinsko srodstvo svih živih bića i njihove postupne transformacije oblika, danas uvlači organ čovjekove duše, mozak, u sferu svog temeljitog istraživanja". (Prof. August Forel, Život i smrt, München 1908, stranica 5.) Sigurnost s kojom netko vjeruje da gradi na takvim temeljima, odaju riječi koje Forel dodaje gore navedenim izjavama: "Polazeći od monističke koncepcije života, koja jedina uzima u obzir sve znanstvene činjenice, nadnaravno ostavljamo po strani i okrećemo se knjizi prirode". Dakle, ozbiljni tragatelj istine suočava se s dvije stvari, koje snažno sprječavaju bilo kakvu slutnju koju može imati o istinitosti duhovno znanstvenih informacija. Ako ima osjećaj za takve informacije, ili čak percipira njihov unutarnji temelj kroz finiju logiku, može biti prisiljen potisnuti takve impulse, ako si mora reći dvije stvari. Prvo, autoriteti koji poznaju dokaznu vrijednost određenih činjenica, smatraju da sve 'natprirodno' proizlazi samo iz fantazije i neznanstvenog praznovjerja. Drugo, posvećujući se takvim nadosjetilnim stvarima, riskiram da postanem nepraktična osoba, beskorisna za život. Jer sve što se postigne za praktičan život mora čvrsto biti ukorijenjeno na 'tlu stvarnosti'.
Neće svatko tko se nađe u takvoj dilemi lako doći do spoznaje o pravoj prirodi ove dvije stvari. Kad bi mogli, vidjeli bi, naprimjer, sljedeće u vezi s prvom točkom: rezultati znanosti duha nigdje ne proturječe znanstvenom činjeničnom istraživanju. Gdje god se objektivno pogleda odnos između to dvoje, u naše se vrijeme pokazuje nešto sasvim drugačije. Ispada da se ovo činjenično istraživanje kreće prema cilju koji će ga, u ne tako dalekoj budućnosti, dovesti u potpuni sklad s onim što duhovno istraživanje mora dati za određena područja iz svojih nadosjetilnih izvora. Od stotina slučajeva koji se mogli navesti u prilog ovoj tvrdnji, ovdje će biti istaknut samo jedan karakterističan primjer.
Na mojim predavanjima o evoluciji Zemlje i čovjeka, ističe se da su preci današnjih civiliziranih naroda živjeli na teritoriju koji se nekoć protezao preko područja zemljine površine koje danas zauzima veliki dio Atlantskog oceana. U esejima iz 'Akaša kronike' više je pozornosti posvećeno duševno duhovnim osobinama ovih atlantskih predaka. U usmenim raspravama često se opisivalo kako je zemljina površina izgledala u drevnim atlantskim zemljama. Rečeno je da je u to vrijeme zrak bio prožet parama vodene magle. Ljudi su živjeli u vodenoj magli koja u određenim područjima nikada nije postala toliko čista da je zrak bio potpuno čist. Sunce i Mjesec nisu se mogli vidjeti kakvi su danas, već su bili okruženi obojenim aureolama. Raspodjela kiše i sunčeve svjetlosti kakva danas postoji, tada nije postojala. Kada se vidovito istraži ta drevna zemlja: tada nije postojao fenomen duge. Pojavio se tek u postatlantskom razdoblju. Naši preci živjeli su u zemlji magle. Ove činjenice mogu se dobiti isključivo nadosjetilnim promatranjem; i čak se mora reći da duhovni istraživač najbolje radi ako se pedantno odrekne svih zaključaka izvedenih iz svojih otkrića; jer takvi zaključci lako zavaraju duhovnog istraživača u vezi svog značenja. Sada, međutim, usporedite ove izjave s određenim stavovima na koje se pojedini prirodoslovci danas osjećaju obvezni. Danas postoje istraživači koji su, na temelju činjenica, prisiljeni pretpostaviti da je Zemlja u određenom trenutku svog razvoja bila uronjena u oblačnu masu. Ističu da i danas oblačno nebo prevladava nad vedrim nebom, tako da je život još uvijek uvelike pod utjecajem sunčeve svjetlosti koja je oslabljena stvaranjem oblaka, tako da se ne može reći da se život nije mogao razviti u nekadašnjem oblačnom prekrivaču. Dalje ističu da organizmi u biljnom svijetu koji se mogu ubrojiti među najstarije, jesu oni koji se razvijaju čak i bez izravne sunčeve svjetlosti. Dakle, među oblicima ovog starijeg biljnog svijeta nedostaju oni koji su, poput pustinjskih biljaka, zahtijevali izravnu sunčevu svjetlost i suhi zrak. Doista, čak i što se tiče životinjskog svijeta, jedan istraživač (Hilgard) istaknuo je da divovske oči izumrlih životinja (naprimjer, ihtiosaura) ukazuju na to da je u njihovo doba na Zemlji moralo biti slabo osvijetljenje. Ne pada mi na pamet smatrati da je takve stavove nužno ispravljati. Oni duhovnog istraživača manje zanimaju zbog onoga što su utvrdili, a više zbog smjera u kojem se vidi da je takvo činjenično istraživanje usmjereno. Doista, prije nekog vremena, časopis 'Kozmos', koji više manje zauzima Haeckelovo stajalište, objavio je vrijedan esej koji je ukazao na mogućnost postojanja bivšeg atlantskog kontinenta na temelju određenih činjenica biljnog i životinjskog svijeta. - Kad bi se sakupio veći broj takvih stvari, lako bi se moglo pokazati kako se istinska prirodna znanost, kreće u smjeru koji će joj omogućiti da u budućnosti uđe u struju koja se već može napajati iz izvora duhovnog istraživanja. Ne može se dovoljno naglasiti: duhovno istraživanje nikada ne proturječi činjenicama prirodne znanosti. Tamo gdje takvu kontradikciju vide njeni protivnici, ona se uopće ne odnosi na činjenice, već na mišljenja koja su ti protivnici formirali i za koja vjeruju da nužno proizlaze iz činjenica. U istini, međutim, Forelovo mišljenje navedeno gore, nema nikakve veze s činjenicama o maglicama, prirodi stanica, ukapljivanju zraka i tako dalje. To mišljenje se predstavlja kao ništa više od uvjerenja koje mnogi formiraju iz svoje potrebe za vjerom, ukorijenjenog u osjetilnoj stvarnosti, i koje stavljaju uz činjenice. Za suvremenog čovjeka, to uvjerenje ima nešto izuzetno zasljepljujuće. Ono ljude zavodi u vrlo posebnu vrstu unutarnje netolerancije. Oni koji se toga drže, zasljepljuju sebe u toj mjeri da isključivo vlastito mišljenje smatraju 'znanstvenim' i odbacuju stavove drugih kao da isključivo proizlaze iz predrasuda i praznovjerja. Stoga je uistinu čudno da se u nedavno objavljenoj knjizi o fenomenima duše (Hermann Ebbinghaus, 'Pregled psihologije') mogu pročitati sljedeće rečenice: "Duša u religiji traži pomoć protiv neprobojne tame budućnosti i nesavladive moći neprijateljskih sila. Pod pritiskom neizvjesnosti i u strahu od velikih opasnosti, ljudska bića se prirodno, analogno iskustvima koja su imala u slučajevima neznanja i nemogućnosti, suočavaju s predodžbama o tome kako bi se i ovdje mogla pružiti pomoć, baš kao što se u vrijeme požara razmišlja o vodi kao spasu ili u vrijeme bitke o suborcu koji pomaže". "Na najnižim razinama kulture, gdje se čovjek još uvijek osjeća prilično nemoćno i na svakom koraku ga vrebaju jezive opasnosti, osjećaj straha, i, sukladno tome, vjerovanje u zle duhove i demone razumljivo prevladava. Međutim, na višim razinama, gdje zreliji uvid u međusobnu povezanost stvari i veća moć nad njima rađa određeno samopouzdanje i jaču nadu, u prvi plan dolazi i osjećaj povjerenja u nevidljive sile, a s njim i vjerovanje u dobre i dobrohotne duhove. Ali u cjelini, i strah i ljubav ostaju jedno uz drugo, trajno karakteristični za čovjekove osjećaje prema svojim bogovima, samo svaki u drugačijem odnosu jedan prema drugome ovisno o okolnostima". - "To su korijeni religije... Strah i potreba su njezine majke; i premda je u stvari propagira autoritet, jednom kada je nastala, odavno bi izumrla da se nije neprestano ponovno rađala iz to dvoje". - Kako je sve pomaknuto u tim izjavama, sve je ispremiješano; kako je ta zbrka osvijetljena iz lažnih perspektiva. Nadalje, koliko je snažno osoba koja ima mišljenje, pod utjecajem uvjerenja da njezino mišljenje mora biti univerzalno obvezujuća istina. Prije svega, sadržaj religijskih predodžbi miješa se s religijskim emocionalnim sadržajem. Sadržaj religijskih predodžbi preuzet je iz oblasti nadosjetilnih svjetova. Religijski osjećaj, naprimjer, strah i ljubav prema nadosjetilnim bićima, jednostavno se čini tvorcem sadržaja, i bez ikakve rezerve se pretpostavlja da uopće ne postoji stvarnost koja odgovara religijskim predodžbama. Ne uzima se u obzir ni najmanja mogućnost da bi moglo postojati istinsko iskustvo nadosjetilnih svjetova i da se osjećaji straha i ljubavi potom vežu za stvarnost koju takvo iskustvo daje, baš kao što nitko ne pomišlja na spašavanje vodom ili na pomoć drugu u bitci, osim ako prethodno nije upoznao vodu i druga. Takvim gledanjem, znanost duha se proglašava fantazijom dopuštajući religijskom osjećaju da stvara entitete koji se jednostavno smatraju nepostojećima. Takvom načinu razmišljanja potpuno nedostaje svijest da je moguće iskusiti sadržaj nadosjetilnog svijeta, baš kao što je moguće da vanjska osjetila iskuse svakodnevni osjetilni svijet. - Često se s takvim stavovima događa čudna stvar: za svoja uvjerenja upadaju u sam zaključak koji predstavljaju kao neprikladan kod svojih protivnika. Tako u gore navedenom Forelovom djelu nalazimo sljedeću rečenicu: "Ne živimo li u sebi i u dušama svojih potomaka na način koji je sto puta istinitiji, topliji i zanimljiviji, nego u hladnoj i maglovitoj fatamorgani hipotetskog neba, među jednako hipotetskim pjesmama i zvukovima truba navodnih anđela i arkanđela, koje ne možemo zamisliti i koji nam stoga ništa ne govore"? Da, ali kakve veze ima s istinom ono što 'netko' smatra 'toplijim', 'zanimljivijim'? Ako je istina da duhovni život ne bi trebao proizaći iz straha i nade, je li onda ispravno taj duhovni život poricati, jer ga netko smatra 'hladnim' i 'nezanimljivim'? Duhovni istraživač je u sljedećem položaju u odnosu na takve osobe koje tvrde da stoje na 'čvrstom tlu znanstvenih činjenica'. On im kaže: ne poričem ništa od činjenica koje iznosite, iz geologije, paleontologije, biologije, fiziologije i tako dalje. Svakako, neke od vaših tvrdnji zasigurno zahtijevaju ispravak drugim činjenicama. Ali sama priroda znanosti će pružiti takav ispravak. Osim toga, kažem 'da' onome što iznesete. Nije mi namjera boriti se s vama kada iznesete činjenice. Sada, vaše činjenice su samo jedan dio stvarnosti. Drugi dio su duhovne činjenice, koje tek čine odvijanje osjetilnog svijeta objašnjivim. I te činjenice nisu hipoteze, nisu nešto što 'netko' ne može zamisliti, već iskustvo, iskustvo duhovnog istraživanja. Ono što iznosite izvan činjenica koje promatrate, nije ništa više od mišljenja da takve duhovne činjenice ne mogu postojati. U istini, ne nudite ništa da biste dokazali ovu svoju tvrdnju osim da su vam takve činjenice nepoznate. Iz toga zaključujete da one ne postoje i da su oni koji tvrde da nešto znaju o njima sanjari i fantastici. Duhovni istraživač ne uzima ništa, apsolutno ništa, iz vašeg svijeta; on jednostavno dodaje svoje. Ali niste zadovoljni ovakvim njegovim postupkom; kažete - iako ne uvijek jasno - da 'netko' ne smije govoriti ni o čemu drugom osim o onome o čemu mi govorimo. Mi ne samo da zahtijevamo da nam se prizna ono što znamo, već zahtijevamo i da se sve o čemu ne znamo, proglasi pukim plodom mašte. Međutim, bilo kome tko se želi baviti takvom 'logikom', za sada nema pomoći. S tom logikom on može razumjeti izjavu: "Naše 'Ja' je nekoć izravno živjelo u našim precima i nastavit će živjeti u našim izravnim ili neizravnim potomcima". (Forel, 'Život i smrt', strana 21.) Ali ne bi trebao dodati: "Znanost to dokazuje", kao što to čini navedeni tekst. Jer znanost u ovom slučaju ništa ne 'dokazuje'; radije, vjera, vezana za svijet osjetila, uspostavlja dogmu: ono što ne mogu zamisliti mora se smatrati zabludom; i tko god zgriješi protiv moje tvrdnje, čini zločin protiv prave znanosti.
Svatko tko poznaje ljudsku dušu u njezinom razvoju, shvatit će da je razumljivo da su golemi napredci prirodne znanosti u početku zaslijepili umove, i da se danas ne mogu snaći s oblicima u kojima su se uzvišene istine tradicionalno prenosile. Znanost duha takve oblike vraća čovječanstvu. Pokazuje, naprimjer, kako biblijski dani stvaranja odražavaju stvari koje se otkrivaju vidovitom pogledu. [Usporedi: Rudolf Steiner, Tajne biblijske priče o stvaranju] Duh, vezan za svijet osjetila, otkriva samo da dani stvaranja proturječe dostignućima geologije i tako dalje. Prepoznajući duboke istine ovih dana stvaranja, znanost duha je jednako daleko od toga da ih odbaci kao puku 'mitsku fikciju' kao i od korištenja bilo kakvog alegorijskog ili simboličkog objašnjenja. Međutim, napredovanje toga, potpuno je nepoznato onima koji još uvijek fantaziraju o proturječju između ovih dana stvaranja i znanosti. A niti bi trebali vjerovati da duhovno istraživanje crpi svoje znanje iz Biblije. Ono ima svoje metode, istine otkriva neovisno o svim dokumentima, i zatim ih u njima ponovno prepoznaje. Međutim, ovaj put je nužan za mnoge suvremene tražitelje istine. Jer oni zahtijevaju duhovno istraživanje koje nosi isti inherentni karakter kao i prirodna znanost. I samo tamo gdje se ne prepoznaje bit takve znanosti duha, čovjek pada u zbunjenost kada je u pitanju zaštita činjenica nadosjetilnog svijeta, od zasljepljujućih učinaka mišljenja koje se naizgled temelji na prirodnoj znanosti. Takvo stanje duha čak je i očekivao duševno topao čovjek koji, međutim, nije mogao pronaći nikakav duhovno znanstveni nadosjetilni sadržaj za svoje osjećaje. Prije gotovo osamdeset godina, takva je osoba, Schleiermacher, pisala Lückeu, koji je bio mnogo mlađi od njega samog: "Kada uzmete u obzir trenutno stanje prirodne znanosti , kako se ona sve više razvija u sveobuhvatan svjetonazor, što predviđate u budućnosti, ne želim čak ni reći za našu teologiju, već za naše evanđeosko kršćanstvo... Predviđam da ćemo morati naučiti snalaziti se bez mnogih stvari koje su mnogi još uvijek navikli smatrati nerazdvojivo povezanima sa suštinom kršćanstva. Ne želim čak ni govoriti o šestodnevnom radu, već o konceptu stvaranja, kako se obično interpretira.... koliko će dugo moći izdržati protiv moći svjetonazora formiranog od znanstvenih kombinacija od kojih nitko ne može pobjeći? ... Što će od toga biti, dragi prijatelju? Neću doživjeti to vrijeme, već mogu mirno zaspati; ali ti, prijatelju moj, i tvoji suvremenici, što namjeravate učiniti"? (Teološke studije i kritike Ullmanna i Umbreita, 1829, strana 489.) Ova tvrdnja temelji se na mišljenju da su 'znanstvene kombinacije' nužan rezultat činjenica. Kad bi bile, onda im 'nitko' ne bi mogao pobjeći; i tko god je svojim osjećajima privučen nadosjetilnom svijetu, može poželjeti da mu se pruži prilika da 'mirno zaspi' od naleta znanosti na nadosjetilni svijet. Schleiermacherovo predviđanje se ostvarilo utoliko što su 'znanstvene kombinacije' dobile na značaju u širokim krugovima. Ali u isto vrijeme, trenutno postoji mogućnost učenja o nadosjetilnom svijetu na jednako 'znanstven' način kao i o povezanosti osjetilnih činjenica. Oni koji se upoznaju sa znanošću duha, koliko je to trenutno moguće, bit će njome zaštićeni od mnogih praznovjerja, ali će nadosjetilne činjenice moći uključiti u sadržaj svojih predodžbi, i time odbaciti, zajedno sa svim drugim praznovjerjima, vjerovanje da su strah i potreba stvorili ovaj nadosjetilni svijet. - Svatko tko se može probiti kroz ovo gledište, više neće biti sputan predodžbom, da se kroz bavljenje znanošću duha može otuđiti od stvarnosti i prakse. Tada će prepoznati kako istinska znanost duha obogaćuje, a ne osiromašuje život. Sigurno ga neće navesti da podcijeni vrijednost telefona, željezničke tehnologije i zrakoplovstva; ali će i dalje vidjeti mnoge druge praktične aspekte koji trenutno ostaju zanemareni, gdje ljudi vjeruju samo u osjetilni svijet i stoga prepoznaju samo dio, a ne cijelu stvarnost.